Život

Mostovi budućnosti

Jeste li upoznali djevojku s koferom? Znate, onu čiji kofer skriva osmijeh ispod pjegica. I mrlju od vina i onu drugu, od kave i zagrljaja iz djetinjstva. I djetelinu s četiri lista. I grudicu prašine na spomenaru kojeg dugo nije otvorila. Jer nije stigla. Jer se smijala, i maštala, i putovala, i pjevala, i plakala, i trčala, i gledala u nebo, i spavala na travi.

         I došla je do mosta.

         Mosta prekrivenim prašinom poput njezinog spomenara. I takav jedan most baš tebe čeka.

Nedavno mi se javila prijateljica iz djetinjstva. Svi ju imate. To je ona s kojom ste, u zreloj dobi od 11 godina, brale tratinčice i šetale gradom i žalile se jedna drugoj kako je lektira dosadna. To je ista ona za koju ste misili da će vam biti kuma na vjenčanju s Markom iz 8.b., za kojeg ste bili uvjereni da ćete ga voljeti zauvijek, zauvijek. Ista ona koja se, kao u filmu, odselila baš kad ste bile najbolje.

Nečiji je most bivša ljubav. Netko na koga pomisliš kad čuješ Balaševićevu „Prvu ljubav“. Ili kad odeš na koncert i uhvatiš se za mobitel i krišom obrišeš suzu jer on nije kraj tebe. A trebao je biti. Rekao je da će biti. Obećao je da će biti. Uvijek. I zbuniš se, jer ne znaš, kako netko stavi rok trajanja na UVIJEK? Pa nije to mlijeko, da se pokvari! To Uvijek… Uvijek unese nemir u glavu. Uvijek je baš nekako poetična i čokoladna riječ. Uvijek je svjedok tihih suza i neiskvarenih osmijeha i lažnih poruka i ruku smrznutih na hladnoći dok ju pratiš kući jer je mrak i jer želiš biti uz nju još minutu, pet, milijun….Uvijek je podsjetnik na majke koje gledaju kroz prozor čekajući sinove koje će uvijek voljeti. Uvijek je dječja ruka u potrazi za potporom. Uvijek je potpis na papiru pred matičarom. Uvijek…

Uvijek će te pratiti ako ne nazoveš prijateljicu s kojom si se posvađala. Uvijek će te pratiti ako ne prestaneš igrati igrice i ne pošalješ mu poruku da želiš otići s njim (samo ne na kavu, molim te. Budi kreativnija od toga.). Uvijek će te pratiti ako ne odlučiš sjesti i položiti najteži ispit na godini. Uvijek će te pratiti kad pogledaš majku i osjetiš da si ju razočarala jer dopuštaš da ti muškarac provjerava poruke i pozive, jer dopuštaš živjeti kako bi ugodila tuđim zahtjevima, jer zatomnjavaš sebe kako se ne bi ogriješila o društvene norme, jer prodaješ sebe za lajkove na fejsu.

Uvijek ćeš biti sretna kad se sjetiš da si nazvala Maju iz srednje, saznala da se niti ona ne sjeća zašto ste prestale pričati i da ima dvije djevojčice koje imaju osmijeh poput njihovog tate. Uvijek ćeš biti ponosna kad prošećeš parkom s njim koji te nije pozvao prvi na „sudar“. Uvijek ćeš dobiti motivaciju kad čuješ smijeh svojeg nećaka, kojem si posvetila današnje popodne, umjesto trač-partije s prijateljicama (koje su te tračale kad te nije bilo).

Otvori oči. Pročitaj što slatki, jedinstvenog znanja puni, dječaci i djevojčice od 70 godina kažu za čim žale što nisu napravili dok su imali godina i mjeseci kao ti u ovom trenutku. Nađi prijateljicu s drugog kraja svijeta i skajpaj s njom u ponoć. Izradi kutiju za uspomene, čak i ako nisi osoba za takve hobije i aktivnosti. Pošalji pismo svojoj majci, ono s markicom, ako se još sjećaš što je to. Napiši životopis i motivacijsko pismo za prijateljicu koja nema posao. Odi na probni sat joge, i pridruži se svojem tati u nedjeljnoj šetnji. Makni se s interneta. Nemoj objavljivati svaki svoj korak, sliku, hranu, cipelu, usta, ciglu kraj koje prođeš. Ne mora svih 479 prijatelja znati što si jela i gdje piješ kavu trenutno.Imaj na umu da je jedna snažna, racionalna dama svojoj kćeri dala uputu za život – jednu uputu koja je dovoljna za svaku sekundu tvog postojanja:

„Nemoj nositi marke – budi marka“

 Zvuči jednostavo. A nije. Jer, za to moraš biti iskrena, a ne kamuflirati svoje prave osjećaje. Za to trebaš reći prijateljici da te živcira danas, umjesto da ju ogovaraš s dečkom nakon što ode. Za to moraš prestati kupovati skupu šminku da te susjeda u povratku s placa ne vidi bez maskare. Za to moraš sjesti pred TV i jesti sladoled iz kutije uz reprize „Prijatelja“. Za to moraš disati punim plućima. Igrati se arhitekta i graditi mostove do ljudi koje želiš tek ili još bolje upoznati, i obrisati prašinu s mostova na koje si zaboravila. Ne dopusti da ti Uvijek potjera tugu u prsa kad poželiš čuti smijeh stare prijateljice od koje te dijeli samo šaka ponosa, vreća sjećanja. Odustani od fakulteta ako si ga upisala samo zbog roditelja, upiši ga,ili završi, ako je to ono što želiš, kupi zelene čarape jer se danas osjećaš kao da ti se nose zelene čarape, isključi mobitel i umjesto da slikaš zalazak sunca i slapove, jednostavno uživaj u trenutku.

         I, najvažnije od svega, nemoj biti ovisna o tomu da ti se drugi dive. Budi diva!

Iris Trtanj

Komentari

Neki baner