Život

Čega se vi bojite?

Moj najveći strah u životu je da neću stići pročitati sve knjige. Zamislite samo, umrijet ću, a neću znati sve priče, avanture, smrti i ljubavi, sve ideje i zamisli nekih tamo ljudi koji žive u zemljama za koje nikad nismo čuli i žive sasvim obične živote. Možda su računovođe ili one naporne susjede koje svi izbjegavamo. Možda su samo to u životu postigli. Imali priču. Osmislili početak i kraj. Bili ludi ili hrabri i dali nekom da to pročita. I onda, ma sve i samo da je jedna osoba pročitala, priča je otišla dalje. Što ako, samo jer mi je život kratak, ja neću stići pročitati sve priče? Ili, još gore, izmisliti svoju.

Priče, i prije no što se s njima upoznam, izazivaju osjećaje. Onaj osjećaj kad primite knjigu u ruku. I onda ju otvorite. Oke, ako se baš strastveni ljubitelj, pomirišite ju. Onako, pomalo vam je to smješno, al’ svejedno vas veseli. Držite vi tako tu knjigu, otvorena vam prva stranica… i krećete. Već znate, promijenit će vas. Smješno je to i pomalo čudno, kako nečija tuđa priča može promijeniti vas. Ali, znate što ću vam reći? Sve nas one mijenjaju.

Avantura stiže kad se zagrijete i krenete čitati. Nekad, likovi su dosadni. Nekad su odmah vrhunsko zabavni. Nekad su plitki i već znate da će biti mrtvi. Ili da je glavni cilj knjige seks. Nekad su likovi slojeviti i duboki i mislite si da nema šanse da ćete ih uspješno raščlaniti ili u svojoj glavi osmisliti. No, s njima se ipak saživite. Tražite ono što oni traže, preuzimate njihove nade, putujete s njima, volite i plačete. Nerviraju vas i ponekad pomislite kako niste knjigu trebali ni čitati. Predvidljivi su vam, pa vam je dosadno, pa zaspete nad svim tim riječima. Ili pak odlučite čitavu noć probdjeti samo zbog njih. Pa vam ipak ne bude žao zbog toga.

U konačnici, naučite nešto novo. Možda neku životnu mudrost, svakodnevnu poštapalicu, recept. Iako, to je rijetko. Naučite kako se nositi s ljudima. Što izbjegavati. Ili možda, čemu prići. Puno je toga, je l’ da? Je l’ i vas takve emocije obuzmu? Ponekad ste čak ljuti na njih ili ste ljuti na sebe jer prebrzo čitate i kraj je tu, a vi niste spremni. Otići iz priče, vratiti se u svoj život i svoju svakodnevnicu. Svoju priču. Ali, hej i ta priča bi mogla biti roman. Ma roman, film! Samo da želite!

Ponekad, od svih tih knjiga, pročitanih i nepročitanih, koje me ganjaju onih pet minuta prije no što zaspim u krevetu, imam ideje. Ne bih rekla noćne more. Svašta mi pada napamet. Napisati ljubavnu priču o dvoje poznanika kako bi ja dobila njihov sretan kraj iako su se oni voljeli i nikad nisu završili skupa. Krimić, o onoj mojoj ludoj susjedi. Koju bi sigurno netko od susjeda skratio za glavu. Uh, u mojoj glavi… pa, svi bi oni mogli bit krivci. Zamislite samo. Sigurna sam, ma dam se kladit u sve novce koje imam, da svi vi imate takve trenutke. O nenapisanim knjigama. Koje vam se vrte u glavi dok čekate u pošti. Pa, ja ponekad imam čak i neke rečenice. Pojavljuju mi se u glavi i isparavaju kako im volja. Mame me da ih zapišem. Budući da sam uporna u odbijanju, one ponekad samo nestanu.

Poanta cijele ove misaono filozofske zavrzlame je: Zasigurno neću pročitati sve priče na ovom svijetu. Ni one dobre i kvalitetne, a ni one loše. Vjerojatno, nikad neću zapisati ni fragmente ovih svojih priča. Ideje, natuknice, tek slike koje se nekad pojave. Hoće li zato moj život biti prazniji? Ma neće. Ja tako odlučujem. Zapravo, odlučujem da sve priče koje stignu do mene, sve ću procesuirati. Pa čak i ako toliko puno knjiga ostane u mojoj gradskoj knjižnici, na ovom svijetu, bez da sam ih ikad dotaknula, pročitala im naslov, držala ih u rukama ili kraj kreveta u mojoj sobi sa sanjivim, zelenim stropom. Čak i ako moja luda susjeda u mom računalnom programu nikad ne bude neki osebujni lik. Ako nikad ne budem morala napisati: svaka sličnost sa stvarnim događajem je slučajna. Nema veze. I dalje ću sve preživjeti.

Kako to voli reći moja mama (a možda i neki drugi pametni mislilac, al’ trenutno mi samo ona na um pada), susreti su u životu namjerni, kako su ljudima, tako i s knjigama. Razmijenimo energije, družimo se na sekundu ili trajno, no sve to ipak zauvijek promjeni naše mali mikrokozmos.

Nikolina Rendić

Komentari

Neki baner