Razmišljanja

Koliko zapravo uživamo u kuhanju – ili kuhamo jer moramo?

Umjetnost polaganog življenja izmakla je majstorima koji su podigli velike sredine. Od svih mogućnosti koje su dodijeljene malom čovjeku, vrijeme i prostor za opuštanje nekako su se stopili s izmaglicom dnevnih zadataka i obveza. I sve teže neke esencijalne životne djelatnosti doživljavamo kao ispunjavajuće, pa se između ostalog većinom hranimo da preživimo, dok je nekada ljepota spravljanja hrane i uživanja u njoj bila najbolje sredstvo za pobudu svih osjetila i lijepih emocija koje ispune biće kada oko stola ugleda nasmijana i sita lica.

Svakodnevno kuhanje pretvara se u automatiziranu radnju i postaje isključivo obveza ukoliko se ne začini s malo ljubavi. Kada se nakon iscrpljujućeg dana nađete u kuhinji smišljajući kombinacije i pritom mukotrpno uzdišući padate s nogu od umora, naravno da je narednih sat vremena s kuhačom u ruci teško doživjeti kao ispušni ventil i vrijeme za opuštanje. Uslijed rastrganosti između obveza i manjka slobodnog vremena – kada smo gladni jedemo isključivo da se zasitimo. Pa se tim principom rukovodimo i dok pripremamo obrok.

Hrana je jedna od glavnih esencija od kojih je sastavljen život, ali joj više ne dajemo pozornost u tom smislu, već ju doživljavamo kao sredstvo koje nam omogućuje da preživimo dan. Pa i kad imamo vremena i mogućnosti, radije odlazimo u restorane gdje drugi pripremaju za nas, zanemarujući činjenicu da bismo zasigurno intenzivnije uživali u okusima i mirisima kada bismo ih sami proizveli i u domaćoj, intimnoj atmosferi podijelili s najbližima. Jer vrijeme za ručak oduvijek je bilo vrijeme za obitelj. Problem je što i taj nekada uobičajeni ritual danas sve više pripada tradiciji koja se pomalo zanemaruje i gubi. Vrijeme za stolom trebalo bi biti vrijeme za druženje, bezazlen razgovor, smijeh, prilika da blagoslovimo svaki trenutak proveden u društvu osoba koje sjede pored nas.

U doba opsjednutosti društvenim mrežama svi smo se barem jednom zatekli u situaciji da smo ispred stola pretrpanog šarolikim tanjurima prvo posegnuli za mobitelima kako bismo ih ovjekovječili. Ali kao i sa svim u životu, prava ljepota raspršena je izvan objektiva i dostupna je samo nama ukoliko ju možemo raspoznati u danom trenutku. Ljepota hrane koja se topi u ustima i osmjesi na zadovoljnim licima nešto su što se nijednim fotoaparatom ne može zabilježiti. Takvi trenuci čija je suština oku nevidljiva, ali se može osjetiti srcem, obogaćuju i onog tko je satima manevrirao kuhinjskim pomagalima i onog tko je kasnije uživao u degustiranju spravljenog jela. U hrani, kao u životu, nema boljeg i djelotvornijeg začina od ljubavi.

George Bernard Shaw je rekao: ˝Ne postoji iskrenija ljubav od ljubavi prema hrani.˝

Rukovodimo se time dok počinjemo shvaćati da je vrijeme ˝utrošeno˝ u pripremanje hrane ujedno i prilika da na najbolji mogući način obogatimo sebe i one koji nas okružuju. Da kroz zajednički objed pokažemo poštovanje i zahvalnost za svaki trenutak proveden u dragom društvu jer prije ili poslije shvatimo da je na kraju dana najgore kuhati samo za sebe i jesti sam. Hrana nas povezuje i veseli stoga joj počnimo uzvraćati istom mjerom.

Ana Skelin

Komentari

Neki baner