Život

Kazna

Još malo prije, stajao sam pred tim ljudima koji mi ništa nisu značili i osjećao njihov bijes ne mareći nimalo za njega. Pustio sam ih da govore, praveći se da me sve to zabavlja, a zapravo  me počeo grčiti želudac i obuzimati nemoć. Znam da je danas sve stresno. O tome barem svi pišu i govore. Valjda ni ja nisam imun. Ipak, gledao sam ih nadmoćno, smješkao se kao da me se sve to ni malo ne tiče i usput razmišljao o čemu bih im trebao govoriti i čime mogu zadiviti njihove sitne mozgove. Bili su tako inferiorni da mi nije trebalo puno riječi da izazovem divljenje. Na to sam uvijek nailazio: kimanje glavom, znakove odobravanja i poštovanje. Prilazili bi mi ljudi raznih profila, raznih položaja i mogućnosti i nudili mi svoje usluge ili molili pomoć. Moram priznati da mi godi njihova poniznost.

Bilo je dana kada nije bilo tako. Nerado se sjećam vremena u kojima sam mukotrpno radio, slušao tuđe naredbe i smjerno ih izvršavao. Sada su se stvari promijenile.

Sve su oči bile uprte u mene, očekujući da kažem nešto važno. Nešto o čemu će kasnije razgovarati i prepričavati. Takav sam dojam uvijek ostavljao.

Ne shvaćam kako je sve krenulo u krivom pravcu. Uvidjevši da se stvari ne odvijaju prema očekivanju, počeo sam otvarati neke neutralne teme, ali se sve nekako vraćalo na mene. Nisam im želio pokazati koliko mi to smeta, da ja to ne moram trpjeti i da mogu sve to prekinuti, ali sam u isto vrijeme osjećao da bih im time samo dao osjećaj nadmoći. Ja sam zvijezda večeri! Od mene se očekivalo da poduprem izložbu nepoznate autorice i kupim koju sliku, te tako pokažem svoju moć i mogućnost.

Vrijednosti su nestale u njihovu korist.

A sve je počelo dobro. Kad sam ušao, ostavljajući im dovoljno vremena da se pripreme za moj dolazak, bilo je jasno da me očekuju. Nije ih bilo puno. Zapravo, sve poznata lica koja svakodnevno srećem na cesti. Pozdravljaju me i obraćaju mi se s poštovanjem. Moj poslovni uspjeh to zavrjeđuje.Brzim sam pogledom prošao prostorijom i sve ih registrirao.

Odabrao sam dobar trenutak i uključio se u raspravu o izgradnji novog izložbenog prostora. Objasnio sam im svoje viđenje projekta, zadržao se duže na obećanju kako ću se osobno založiti za neke preinake oko veličine pojedinih prostora, objasnio im da ćemo kupiti još dva objekta koja bi se nadovezala i upotpunila sliku novog prostora, gdje bi centralnu vrijednost imao veliki park kojeg ćemo urediti za šetnje, druženja mladih, podsjetio sam ih na prijašnja vremena, kada smo svi sudjelovali u društvenim zbivanjima, spomenuo sam i neke neutralne ljude kojih se svi sjećaju. Sve sam dobro koncipirao, dok mi sa svojom primjedbom da kulturu čine ljudi a ne zgrade, nije uletjela mlada učiteljica.

Složio sam se sa njom, iako sam osjetio žalac, koji doduše nije mogao biti upućen meni. Ta ja sam pokrovitelj svim umjetničkim i kulturnim zbivanjima. To mi svakako moraju priznati. Na kraju krajeva, ne treba mi nitko ništa priznati. Ništa se ovdje ne događa bez moje prisutnosti. Eto, jučer sam otvorio izložbu u svom vlastitom prostoru. Nitko me ne pita koliko mi truda i vremena treba da osmislim takve prezentacije. To što većina ljubitelja umjetnosti nije došla, danas me i motiviralo da dođem na ovo otvorenje. Htio sam vidjeti da li će se pojaviti ovdje. Srećom, nisu bili ni tu. Ma, nije to meni važno. Ja ću i dalje raditi tako kako mislim da treba. Nitko mi ne može predbaciti da ne podupirem mlade umjetnike. Čak i stare. Ne postoji slikar u okolici koji mi se obratio, a da mu nisam pomogao. Pjesnike i pisce ne. To ne! Priznam.

Baš mala koja mi je rekla da umjetnost ne čine zgrade, vidiš lisicu, njoj sam nudio pomoć za izdavanje zbirke. Odbila je kategorički, čak drsko. Dobro, doći će ona meni, svi dođu kad-tad. Prišao sam grupici gdje je ona stajala, nasmiješio, položio ruku na njenu kao slučajno i pitao je kako je mogla biti tako gruba. Pogledala me nekako s visoka, ne odgovorivši i okrenula se prema svojoj prijateljici. A moja je ruka još koji trenutak ležala na njenoj očekujući neki trzaj, bar neki znak. Kao da me nema.

O meni misle da sam čvrst, čak nemilosrdan, a nitko ne zna koliko je nježnosti u meni, koliko patim. Da mi je malo slobode, pa da mogu zagrliti takvu ženu. Te čvrste duge noge, da ih samo mogu pomilovati! Da mi je obuhvatiti to lijepo lice, poljubiti njene velike oči, vlažne, meke usne, e, da mi je skinuti sve s nje i gledati ju kako se koprca gola pred mojim očima! Samo da mi ju je pokoriti!

Sve drugo mi je smetalo u toj prostoriji. Svi ti pogledi i osmjesi. Samo ona ne! Stajala je kraj mene i razgovarala sa ženom koju sam nekad volio, a sada me ni ona nije pogledala.

Mislim da je to bilo prije tri godine, kad me je pitala da li mogu zaposliti njenu sestru. Mogao bih, pomislio sam, ali neću. Koliko je godina prošlo od kako ju više ne volim? A volio sam ju. Nije ni slutila kolike sam noći razmišljao o njoj i želio ju žarom mladog čovjeka. Ležao bih budan i u mislima ju ljubio, milovao, pričao joj priče kakve joj nitko nije. A ona bi prolazila kraj mene ne okrenuvši se. A onda me moli za pomoć. Nećeš ju dobiti! Plakao sam zbog tebe a ni znala nisi, – mislim i kažem joj iznenađeno ali ljubazno da ću razmisliti i javiti joj.

Nazvala me opet kroz par mjeseci. Kaže da još uvijek čeka moj odgovor. Srce mi je vrisnulo.

Osveta je stigla. Ona još čeka!

Na žalost, – rekao sam joj – još ništa nisam odlučio. Javit ću ti. Od tada me više nije zvala, a sada je stajala tu i nije me uopće gledala. Kao da me nema. Puši, njen dim mi iritira oči i smeta. Ja sam taj koji mogu reći da ne treba pušiti u izložbenom prostoru. Njena mi je cigareta stajala prkosno pred nosom i dim sukljao u lice, odmahnuo sam rukom i negodovao uz smiješak. Pogledala me usput, povukla još jedan dim, ugasila cigaretu i otišla. Osjetio sam ubod nečeg tankog u želudac. Okrenuo sam se prema svojoj divi, i ona odlazi za njom. Obukle su kapute i krenule prema vratima. Ne! – vriskalo je nemoćno moje srce,- ostanite, sve je nevažno bez vas!

Kao da su im dale znak, čim su otišle, sve se okrenulo protiv mene. Stajao sam osupnut, ne vjerujući svojim ušima. Pitaju me kako sam kupio svoju tvornicu. Prijevara, laž, lopovluk, takve riječi su brujale u mojim ušima, tukle me, tresle. Uzalud moj osmjeh, rutina kojom odmičem neugodnosti. Glasovi se roje kao pčele u košnici,bubnjaju, optužuju i udaraju. Vrijeđaju. Pokušavam nešto reći ali ne mogu. Ne mogu otvoriti usta. Osjećam da gubim ravnotežu i vidim sebe kako padam, tresem se, tijelo me ne sluša, puna su mi usta pjene, netko viče,- pomognite mu, netko zove pomoć, neko se smije… a ja ne mogu otvoriti zgrčena usta jer su puna jezika koji će me ugušiti dok mi mlaz mokraće teče niz bedra.

U glavi mi bruje psalmi koje sam još jučer čitao u crkvi na podnevnoj misi, u dnu očiju još uvijek mi se ogledaju zadivljena lica i čujem svoju mamu kako šapće – mogao bi biti i kardinal, – a zubi mi cvokoću i nema više patetike u mom stanju koje sam primoran trpjeti.

Ljiljana Mestrić

Komentari

Neki baner