Život

Noći

Noći. Da, noći su na ovome mjestu najgore. Tada su zvukovi još glasniji, mirisi napadniji, sati beskonačni. Ali ova je noć drugačija. Snažnija. Opipljivija. Beskonačna, ali ne onako kako bi ja to htio.

Neprestano u glavi ponavljam jedno te isto pitanje: Jesam li što zaboravio? Ako i jesam, koliko je to bitno sada i ovdje, na mjestu koje će ostati zauvijek urezano ispod moje duše?

Plastična stolica na kraju hodnika, ispod neonskog svjetla koje treperi već četiri mjeseca otkako je posjećujem, na osjet se u potpunosti prilagodila mome tijelu. Ili se možda tijelo prilagodilo plastici? Vjerojatnije. Kroz hodnik dopire iritantan, jednoličan zvuk njezinog života. Bip, bip, bip. Na mahove je ubrzaniji, pa preskoči, zastane i ponovno se oglasi.  Da, taj morbidan zvučni podsjetnik da nam je potrebna najduža noć na svijetu. A ja sjedim ovdje. Ne tamo pored nje. Toliko blizu, a opet predaleko. Kukavičluk ili jednostavno obzir?

Iz daljine se pojavio klokotav zvuk klompa i postajao je glasniji. Specifičan je to zvuk koji je teško ignorirati. I uskoro se pojavila jedna od njih. Anđeli u ponorima pakla. Dobri duhovi svake bolnice. Već sam ih znao poimence.

„Mirna noć.“ Elis Blash izgovori usput dok je prolazila pored mene. Na trenutak je zastala, shvativši kako ne podižem glavu i upitala, „Posljednja?“

Zbog suosjećajnog tona u njezinom glasu, moje se grlo stegnulo. Jedva sam izustio potvrdan odgovor koji je u praznome hodniku zvučao poput samo još jednog cvileža ranjene životinje. Posljednja. Da. Posljednja noć. Posljednja žena. Posljednji smisao mog života. I svi smo prolazni. Svi nestajemo. Zašto onda tako boli? Imali smo vrijeme i nismo ga protratili. Imali smo sreću i prihvatili smo ju. Sada nam je ostao smrad sterilnosti, klokotanje klompa i zvuk njezinog života. Bip, bip, bip. Taj prokleti zvuk koji nas podsjeća da smo prolazni. Osjećam bijes kako bukti u meni, raste, a ne smijem ga osjećati. Bijes je ono što mnogi ostavljaju ovdje, u sterilnom hodnicima ispod neonskih lampi. No ne i ja. ne želim biti još samo jedan koji ostavlja loše u trenutcima kada treba prigrliti dobro.

Ustao sam i znao da sa ove plastične stolice ustajem posljednji puta. Neočekivan osjećaj spuznuo mi je niz tijelo. Nostalgija. Hoće li mi uistinu nedostajati ova stolica? Ili će mi nedostajati nešto drugo?

Prolazio sam pored otvorenih vrata gdje su na krevetima ležala umorna tijela. No, svi oni nisu bili sami. Umorne, uplašene oči njihovih posjetitelja pratile su me kada bi prošao i tek na trenutak zavirio. Riječi nisu bile potrebne, a svi smo znali. Znali smo da nam je potrebno vrijeme koje ne možemo udijeliti, niti kupiti.

Naposljetku sam se zaustavio ispred vrata koja su me proganjala već četiri mjeseca. Zaustavio sam se i gledao ljubav svog života kako skrhana leži na lanenim plahtama. Više nije bila svjesna moje prisutnosti, niti me je vidjela. No, na to sam navikao. Zastao sam ispod kreveta i položi ruke tik ispred njezinih stopala. A tada je sve utihlo. Više nije bilo mirisa sterilnosti, ni klokotanja klompa, a zvuk njezinog života pretvorio se u jednoličnu, iritantnu melodiju njezine smrti. I bilo je upravo onako kako mi je Elis jednom rekla. Na samome kraju, ovi nas vide. Stajali smo jedan nasuprot drugome. Ponovno se vidjeli. Ponovno se voljeli. Ali sada smo bili drugačiji. Tek tužne duše u svijetu koji je zaglavljen na periferiji materijalnog. Ja i moja draga, ponovno sjedinjeni u smrti nakon nesreće koja je prije četiri mjeseca oduzela moj život i okovala njezin za bijele bolničke plahte.

Zaplakao sam. Moje je vrijeme prošlo, no nisam htio da njezino spuzne kroz ruke smrti. I naposljetku smo je dobili. Tu noć koja je postala najduža na svijetu.

Jelena Hrvoj

Komentari

Neki baner