Život

Simbol beskonačnosti

Bila je to jedna od onih večeri što podsjeća na ljeto spakirano u stražnje dijelove ormara i jesen izvučenu iz ladica, kad se gradom širi miris kestena i kad je točno onoliko toplo da rukave prozračne pletene veste navučeš do pola dlanova.

„Večeras na našem mjestu. Nemoj kasniti.“, rekla mi je tog jutra, ona koja uvijek zna što u kojem trenutku reći. Koja tako vješto čuva tajne, propuštajući ih kroz sito bezuvjetnog razumijevanja, koja se smije kad se ti smiješ i plače kad ti plačeš. Moja najbolja prijateljica.

Od našeg sam mjesta bila udaljena možda stotinjak metara. Nisam kasnila. Intuitivno sam osjetila da je posrijedi nešto važno. Ususret mi je dolazio njezin smijeh. Prolamao se zrakom poput zvončića što su se jedan za drugim uzastopno oglašavali. Nisi mogao da se ne povedeš za njim, da se, čak i onda kad ti nimalo nije do smijeha, jednostavno ne nasmiješ. Makar i kutovima usana. Čvrsto me zagrlila kao i uvijek kad bismo se srele. Duša iz moje skupine duša.

„Posvijetlila ti je kosa.“, rekla je neobavezno, a opet sa zanimanjem. „Uvijek ti posvijetli preko ljeta.“ Nasmijala sam se umjesto komentara. Između nas su riječi bile samo mostovi do onamo kamo se moglo stići i bez njih. Gotovo smo komunicirale mislima. Telepatski. Sinkronicitetima.

„Čuj“, nastavila je. „Došla sam do onog kontakta što sam ti pričala. Imam zakazan termin večeras. Rekla sam da ćemo doći zajedno.“

„Sigurna si?“, pitala sam. Kimnula je. Krenule smo prema njenom automobilu, ne spominjajući više kamo smo se uputile. Razgovarale smo o proteklim danima i nekim poslovnim obvezama, o tome kako se osjećam u prvom mjesecu prve trudnoće i koliko se obje tome radujemo. Vozila je kroz grad nad koji se navukla jesen, smijala se poput zvončića, milujući kosu što ju je preko ramena prebacila na lijevu stranu. Parkirala je, izišle smo iz automobila i uputile se prema zgradi visokog pročelja koja je gledala na park. Šutjele smo, a mislima mi je rekla da se pomalo plaši. No, i da je strah još nikada ni u čemu nije zaustavio pa ni sada neće. S grane se obližnjeg drveta otkinulo nekoliko listova i zaplesalo prema tlu. Nečujno, čulno, u ritmu jeseni.

Pozvonila je na jedno od zvona, stisnuvši crnu, izgrebanu kuglicu i potom gurnula masivna vrata. Ušla sam za njom u staru aristokratsku zgradu s plavozelenim mozaikom u ulaznom prostoru. Mramornim smo se stepenicama uspele na prvi kat gdje su nas dočekala odškrinuta vrata. Oprezno smo im prišle, ona ispred mene kao vodič u ovu situaciju, iako je o svemu znala jednako malo kao i ja. Na vratima se pojavila crnokosa žena u kimonu kojoj su se smijale oči. Rukom je pokazala da uđemo unutra i pažljivo za nama zatvorila vrata. Na samom su nas ulazu čekala dva para bijelih papuča kakve se inače nalaze u hotelima. Pretpostavile smo da bismo se trebale izuti pa smo tako i učinile. Torbe smo odložile na komodu i uputile se za ženom u kimonu u diskretno osvijetljenu prostoriju. Na kauču su se nalazila dva bijela ručnika smotana u valjak. Sjele smo jedna do druge, a prijateljičin mi je pogled signalizirao da je sve u redu.

Ušao je u prostoriju odnekud iz mraka, kroz neka druga vrata. Naježila sam se svim bićem, vidjevši mu u tom trenu samo siluetu. Sagnuo se i u ruke uzeo okrugli stolčić na metalnom stalku pa ga postavio ispred kauča. Sjeo je i pogledao u nas. Poput filma su mi se odvrtjela sva moja ljeta i jeseni. Pokušala sam ga smjestiti u neko od njih, ali bezuspješno. Kao da je istodobno bio u svima i ni u jednom, ondje i ovdje, u vječnosti i izvan nje. Na neki sam neobjašnjivi način znala i da on isto vidi u meni. Da me odnekud prepoznaje iako me vidi prvi put. Objasnio nam je na savršenom engleskom kako bismo se trebale udobno smjestiti na leđa te ispod glave staviti po jedan smotani ručnik, okrenuvši se jedna nasuprot drugoj. Spontano sam zauzela položaj. Uslijedila je vođena meditacija u naše unutarnje odaje koja nam je trebala dati dublje uvide u živote i gdje bismo, kako je ona čula od poznanika koji joj je ovo preporučio, trebale pronaći rješenje nekog našeg problema te spoznati nešto važno što će nam koristiti u daljnjem životu. Ili nas jednostavno samo zabaviti, kako sam to sama sebi protumačila. Jer, iako su mi ovakve stvari bile zanimljive, trenutno nisam imala pitanje na koje bih tražila odgovor. Naprotiv, došla sam do one točke gdje sam završila neka ranija poglavlja i sasvim mirna plovila oceanima mogućnosti. Udana za svoju studentsku ljubav. Radeći posao koji volim. Družeći se s ljudima koji govore mojim jezicima. Čekajući željenu bebu.

U pozadini se čula tiha glazba, zatvorila sam oči i prepustila se njegovom glasu. Trebalo mi je neko vrijeme da se isključim iz realnosti kakvu sam poznavala. U glavi mi se vrtio prijateljičin smijeh, zvuk crnog zvonca na ulaznim vratima, mozaik na ulazu. Zatim je sve utihnulo i moje su se misli zauzdale. Imala sam osjećaj kako uplovljavam u neki polusan. Jedan je dio mene govorio da se radi o mašti i tako predstavljao izvjesno jamstvo da neću otići predaleko. Vidjela sam sebe kako bosa koračam mekom travom. Iz daljine mi je prilazio netko čija me toplina obavila i prije negoli sam mu mogla razaznati oblik. Ne znam zašto sam mu u jednom trenuku okrenula leđa. Prišao mi je straga i zagrlio me oko struka. Glavu mi je nježno naslonio na rame i tada sam znala kako prostor, vrijeme ni apsoluti ne postoje te kako je sve što smo ikada proživjeli sažeto u jednoj točki. Spustila sam pogled prema njegovom zapešću i ondje opazila vodoravno polegnutu osmicu, simbol beskonačnosti. Oko nas je strujala bezuvjetna ljubav. Telepatski mi je govorio da sam zaštićena i voljena kroz vječnost. Doimalo se kao da se ispričava što ponekad fizički nije tu, istodobno me uvjeravajući da u svakom drugom pogledu jest. „Duše iz istih skupina se uvijek pronađu.“, čula sam kako govori. Nisam se željela rastati od njega ni od tog trenutka, no začula sam glas koji me doziva natrag.

Govorio je da protrljamo dlanove i njima prekrijemo oči prije negoli ih otvorimo. Glazba je utihnula, a mi smo se podigle i sjele. Vidjela sam prijateljicu kako se smješka i šalje mi signal da je ovo bezveze. „Glupost“, šapnula je dok je on spremao stolčić i bez riječi napuštao prostoriju. Žena u kimonu nam je donijela čaj. „Nisam se mogla skoncentrirati.“, rekla je, i dalje tako tiho da sam je jedva čula „Nešto mi je na njemu strašno poznato. Kako god, još jedno iskustvo. A ti? Jesi li ti što vidjela?“ „Pričat ću ti.“, rekla sam i srknula malo čaja. Još se nisam mogla osloboditi osjećaja koji su me zaposjeli, kao ni onog zagrljaja s leđa u kojem je bilo sve što jesam i što ću ikada biti.

Kad je žena u kimonu primijetila da ustajemo, otvorila je širom vrata hodnika. Obule smo se, uzele torbe i zahvalile. U tom se trenutku pojavio on. Njegove su mi se oči učinile kao vlastiti odraz u ogledalu. „Thank you.“, rekao je i pružio mi ruku na odlasku.

Na zapešću je imao istetovirano vodoravno polegnutu osmicu.

Simbol beskonačnosti.

Marina Papec

Komentari

Neki baner