Život

Stižu me nemiri

Stižu me nemiri svi oni koji su bili na čekanju, vrebali negdje u mraku da im se ukaže pogodna prilika da me zaskoče.
I jesu..Iznenada toliko snažno da sam na koljena pala. Pritiskuju mi dušu kao tisuće nedosanjanih snova, milijuni neispunjenih čežnji, bezbroj propuštenih prilika, pokušaja, promašaja sve ono što čovjek godinama nakupi, nekako neprimjetno, samo od sebe se zakači na dušu pa ti ne da da dišeš, da misliš, da živiš….
Sve ono za što iz ovog ili onog razloga čeka da se time pozabaviš, odgađaš, čekaš bolju priliku, bolja vremena, čekaš da budeš spreman, imaš više slobodnog vremena….
A onda se sve to desi najedanput; i nisi spreman, i nije bolja prilika, dapače prilika je užasno loša i baš ti sad to ne treba. Vrebaju oni momenat kad si najslabiji, ranjiv, nezaštićen…
Ne pitaju oni za priliku ili ne priliku jednostavno su se nagomilali i nemaju više gdje da stanu, ne postoji više skriveni kutak duše u koji bi ih mogla skriti za neki drugi put, kad budem spremna.
I onda, što sad s njima?!
Može li se popraviti baš sve što je pokvareno? Može li se baciti ono što se ne može popraviti?

Kako se baca srce iz grudi?
Kako se duša na remont daje?
Kako se slažu polomljeni djelići sebe?
Kako u tom džumbusu pronaći onaj majušni dio sebe koji sam sačuvala samo za sebe?

Ili možda nisam, možda sam baš sve dala i ništa više nemam?!
Kažu da vrijeme liječi sve rane…. Lažu, o kako bezočno lažu!
Vrijeme ništa ne liječi samo zakopamo bol duboko u dušu pa postaje kronična i više ju ne osjećaš ali ti ne da mira, boli i rovari i pojavi se iznenada, neočekivano i kad si najmanje spreman…
I što sad s njom?
Kako smiriti nemire? Kako izaći na kraj sam sa sobom…

Ljilja

Komentari

Neki baner