Život

Srž žene

Ja sam žena, u najljepšim godinama života. Imam svoje ime i prezime. Boju očiju i boju kose koju mijenjam prema raspoloženju. Nekada se raspoloženje zadrži kraće, nekada duže. Imam lijepe, vesele dane. Koje obožavam jer se krećem, volim, smijem i radujem s lakoćom. U takvim danima, osjećam se poput kraljice koja je u skladu sa svime oko sebe. I u sebi.

Imam i svoje loše dane. Kišne dane, kako ih ja nazivam. Njih ne obožavam toliko. To su dani u kojima se junački hrvem sama sa sobom. Rastežem se, lupam po ludoj glavi, kritiziram, plačem, vrištim. Padam na pod, dižem se s poda. Katkad metem krhotine svoga srca ispred vlastitih očiju. Ili vadim otrovne strelice nabodene u svoju nutrinu. Uporno vadim i trudim se oprostiti onima što su ih zabijali. I sebi jer sam im dopustila. Katkad se, pak, zaštitim oklopom i sigurno, prepotentno koračam. Zaštićena od uboda. Onda pak shvatim kako me ni to ne veseli previše. Moje srce tada ne vrši svoju funkciju, te mi javlja kako nije sretno. Ono je došlo tu sa mnom i ima enormnu važnost. Tada skinem ponovno oklope. Jer što će mi život, ako nisam živa?

Tko sam ja? Ja sam treptaj duše u tijelu žene. Poslan na putovanje zvano život. Rekli su mi, dok sam bila mala, kako je život patnja. Stoga me život doveo do patnje u kojoj sam inatljivo pozvala Onoga gore na razgovor. „Slušaj ti, Veliki! Ja ovako više neću! Ili me nosi gore, ili mi pokaži kako. Samo me nemoj muljati kako je život ono što su mi rekli ovi ovdje. Jer ja duboko u sebi „znam“ istinu. Ovo moje ludo trepetalo u grudima mi to govori.“

Čekao je neka se smirim, jer On ljutnji ne prilazi, pošto On nije ljutnja. Pošteno od Njega. Počeli su mi stizati odgovori. Jer sam postavila pitanje. Nije razgovarao sa mnom ljudskim govorom, no jeste obiljem znakova poslanih na moj put. Kada bih pokušala iznijeti Njegov govor, glasio bi ovako:

„Ludice, život nije patnja, život je igra. Ja sam u tebi i ti si u meni. Život ne može biti patnja. Sve što je na tvom životnom putu, poslano je za tvoje dobro. Samo ti to možda sada ne vidiš. I znaš što? Gledaš li svoje dijete kako pomahnitalo traži nešto što mu je ispred nosa? Pa si začuđena i nije ti jasno kako ne vidi da sve zbog čega bjesni, plače, pati je ispred njega. No, ono to od svojeg unutarnjeg stanja razdora, ne vidi. Tada pomisliš, moje dijete je nezahvalno. Ono ne vidi niti pet centimetara ispred nosa. Još je uz to i ljutito na Mene pa tvrdi kako mu ja to ne želim dati. Tako se i ja često osjećam gledajući tebe. Tražiš me bogatstvo. Pogledaj svoje ruke. Koliko su zagrljaja pružile? Pogledaj svoje oči! Pokušaj nabrojiti ljepote viđene svojim očima za tvoga vijeka. Koliko su pjesama i pjevova ptica čule tvoje uši? Te tvoje noge, pobroji im prijeđene kilometre. Trbuh, taj trbuh, kojemu zamjeraš mrvicu sala? Tvoj trbuh bio je dom i siguran put na ovaj svijet trima dušama. A ti ga obezvrijeđuješ zbog čokolade koju si sama odlučila pojesti. I ti si poput svog djeteta, nezahvalna. Imaš sve, a ne vidiš ništa.“

„Dobro, Bože, oprosti, sada shvaćam koliko sam bila nezahvalna i sama sebi pravila probleme. Nego, zanima me još samo nešto. Zašto mi stalno nedostaje ljubavi i zbog čega se često osjećam kao da me nitko ne voli?“

„Hm, vi ljudi ljubavlju svašta nazivate. Najčešće sve ono što ljubav nije. Da, ljubav vam je prostitutka. Ti, kao i većina ljudi, tražiš ljubav od drugih ljudi. Oni ju nekada, kada se spoje sa svjetlom u sebi, uspiju pružiti. No, ubrzo se pogube u tami. Jednako se i ti ponašaš prema drugima. Isisavate život jedni iz drugih u ime ljubavi. Tražiš, dakle, nekoga neka ispuni rupu u tebi, u ime ljubavi? To nije ljubav, to je manipulacija. Koja oduzima previše vremena i energije, a vrtiš se u začaranom krugu iz kojeg nema izlaza.“

„Znači, ne postoji ljubav? Ti si grozan.“

Skoro se zagušio od smijeha. „ Ludice, ljubav ne samo da postoji. Ljubav je sve. Izlaz iz kruga patnje, manipulacije, nesreće. Put u radost. Rješenje svih problema.“

„A kako ću pronaći ljubav?“ upitah sa strahom. Budem li morala tražiti kojekakve prstenove sedam mudraca ili guščja pera.

„Za pronaći ljubav ne trebaš se pomaknuti niti milimetra. Ti si ljubav. Napravljena iz ljubavi, poslana s ljubavlju. S misijom da budeš to što jesi, takva kakva jesi. S namjerom kako bi dijelila ljubav. Koju oduvijek imaš. Svi ju imate u sebi. No, jednostavno ste putem zaboravili. Sada je vrijeme prisjećanja. Kada se istinski prisjetite svi zajedno, više nigdje neće postojati patnje, gladi, ratova. Stoga kreni, voli sebe neizmjerno. Zatim širi to vani. Ako nekada i zapneš, a hoćeš, jer si čovjek, slobodno me pozovi.“

„Kako ću te pozvati?“ požurih uzeti blok s bilješkama.

„Ludice, baš kao i sada. Isključi um, poslušaj srce. Tvoje srce je jedina telefonska veza kojom me možeš dobiti.“, reče On i skrije se.

Ostadoh začuđena, no blaženo smirena. Sve otad, i za vrijeme dobrih, i za vrijeme loših dana, češće gasim um i palim srce. Zahvalna, do neba. Pa čak i kad mislim kako nisam.

Ivka Knežević

Komentari

Neki baner