Zemaljski svirači sviraju noćas.
A ja i ti, da li stvarni smo?
Ili je sve to privid samo,
što upravo obmani nas.
Strah me neki zatim obuze,
pa pojurih’ nekamo,
gdje srest ću te.
Tebe, koga trebam li?
Jer, ti si san s kojim budim se,
a noć je ovo privida
koja vodi nas tko zna kamo?
A putevi naši poznati su odavno,
poput sudbine što prati nas oduvijek.
Na tren zažmirih’,
al’ svjetlost jarka probudi me.
Kao i uvijek.
Kao jučer, i danas, i sutra.
Prigrlih’ je,
jer tako postah’ ja.
Ti, da tebi govorim.
Tebi, koga trebam li?
Jer, ti si san s kojim budim se,
a noć je ovo privida
koja vodi nas tko zna kamo?
A putevi naši poznati su odavno,
poput sudbine što prati nas oduvijek.
Romana Duvnjak
Komentari