Život

Pariz (I dio)

Sljedeća karika u ovom lancu putovanja – noćna vožnja. Već počinjem da budem Šizika, kuvanje zbog pojačanog grijanja (nekoj baki hladno, mahnula je cirkulaciji), koja se spojila sa nespavanjem. Uh, moja dva najveća izazova. Budi dobra, Bojana! Nije ti vruće, nisi umorna. Hipnotišem samu sebe, igram se sa autosugestijom, a u sebi mislim: “Kad se dočepam kreveta!”

Jest, vraga! 🙂 Čim je svanulo, rasanila se opet se vratila blesavost. Još kad je g.Trajan ušao u autobus…

G.Trajan, od milja nazvan čika Trajan je gospodin, koji godinama živi u Parizu, ali porjeklom je sa Balkana. Njegov pristup priči i dosjetke i danas prepričavam. Daje nam orijentire, kako da se lakše snađemo u Parizu, govori nam o znamenitostima. I ostaje nam u sjećanju čuvena opaska: “Ti si mala skroz poludila.”

Spontanost izgovorenog kao i opis situacije. Tu je rečenicu izrekao francuski komandant (ako se ne varam) Jeanne d’Arc  poznatijoj kao Ivana/Jovanka Orleanska, kad je rekla da će krenuti u borbu.

Ima jedno zanimljivo sujevjerje, koje ima veze sa Institutom Francuske, Kardinala Mazarena, koji se inače sastoji od 5 Akademija. Jedna od najpoznatijih Akademija je Akademija Umjetnosti i 40 besmrtnih članova Akademije. Niko ne kasni, svi dolaze ranije. Pitate se zašto? Zato što niko ne želi da sjedne na stolicu broj 32. Tu stolicu smatraju baksuznom. Veći broj članova, koji je sjeo baš na stolicu sa tim brojem je umro. Sujevjerni naučnici…neobično, zar ne?

Priča nam o restoranu, čiji je vlasnik porjeklom iz Bosne, u kojem vas vozač obučen u uniformu nakon večere vozi kući besplatno. No, cijena večere u restoranu je više nego interesantna za novčanike ili kartice. Tako da ne platite samu vožnju, ali platite večeru, koja košta basnoslovno.

Dalje nastavlja čika Trajan kako Francuzi vole duže spavati i ako ih probudite, mogli bi vam pomenuti familiju. Grad je poluprazan. Danas je neradni dan…Priča nam o Lady Diani… Vjerujte čika Trajan je pun priča, anegdota, zanimljivosti. Boljeg vodiča nismo mogli poželjeti, a kamoli dobiti.

Smješimo se i uživamo putujući. Snimamo Pariz kroz autobus. A zatim pada dogovor, da ćemo odmah otići do Ajfelovog tornja. Imamo sreće vrijeme je pogodno, vjetrovito, ali nije zabrinjavajuće. Sunčano, ali opet prohladno. Dolazimo do Ajfelovog tornja, čekamo u redu. Zbavih ljubičasti Ajfelov toranj, mojoj sreći nema kraja. Sam trenutak kad se popnete na Ajfelov toranj je neobičan. Meni lično sam pogled nije ostavio bez daha. Daleko od toga, da nije lijep, ali nešto drugo je ljepše. Pomisao na samu konstrukciju Ajfelovog tornja i da ste vi u tom trenutku jedna tačkica, nevidljiva, dio mnogo veće cijeline. I to upravo zato što nije građevina sa zidovima, već drugačija u potpunosti konstrukcija.

Tih sat vremena, možda malo više, možda malo manje, pišem po sjećanju je uživanje u trenutku, sa spoznajom da se ljudi iz raznih krajeva svijeta, različite boje kože, uvjerenja, ideja, koji govore različite jezike nalaze na jednom mjestu. E to zbilja, oduzima dah.

Sam Ajfelov toranj asocira na ljubav, jer je jedinstven, dobro sad više nije jedinstven. Ima njegovih kopija, ali ipak je original, original. A svi ljudi žele i teže tome, da njihova ljubav bude originalna, jedinstvena, pa zato toliko pogled sa Ajfelovog tornja daje neku čar i radost.

No, u nekom trenutku dođe i faza smještanja u hotel. Sad me već sustigla pospanost. Imam osjećaj da sam kao hipnotisana legla, samo da se naspavam, bez bivanja u yoga pozi. Mojoj radosti nema kraja. Uradih postupak, koji je ritual, kad god ulazim u sobu, gdje ću biti smještena…Bacih pogled kroz prozor, dopada mi se pogled. A u sledećem trenu kao žirafa iz crtića ‘Мadagaskar’ spavam uveliko.

Poslijepodne smo krenuli da upoznajemo grad, pošteno smo se nahodali, istraživali i otkrivali šta to sve Pariz može da ponudi. Proučavah ljude, na ulici. Potpuno drugačiji stil oblačenja u odnosu na Minhen. Imam osjećaj da Parižani i kad obuku pidžamu ona bude skladna. Sva odjeća na njima je skladna, bojama, stilom, jednostavna bez suvišnih detalja. Imam osjećaj da je to dio njihove prirode, da to rade spontano. Prođe dan mirno i lagano. I kako primjeti Srodna Duša, ljudi na ulici se rijetko osmjehuju, a još rijeđe smiju. Sutra nas čeka krstarenje Senom. Tome se posebno raduje mornar u meni, koji bi uvijek nešto istraživao.

Sviće. Spremni slijećemo na doručak i krećemo u obilazak. Autobus nas prebacuje jednim dijelom grada. A zatim kreće krstarenje, mnogo mojih dragih Kineza, kojima se posebno obradujem na putovanjima. Snimamo i uživamo slušajući na francuskom, engleskom, italijanskom i kineskom. Plovimo tako lagano, mašu nam ljudi sa obale. Mašemo mi njima i uživamo. Vožnja traje sat vremena, a onda se vraćamo na početnu poziciju.

Nova tura hodanja, dolazimo do Trijumfalne kapije, pa hodamo uz Senu do Luvra, pa nastavljamo dalje prelazimo u nekom trenutku most, a na mostu ulični svirači, ima li ljepšeg prizora.

 

I put nas dalje vodi do katedrale Notre Dame. Činjenice o njoj možete naći na internetu i u knjigama. No, ova katedrala ima nešto. Možda je stvar u gotičkom stilu, koji je meni lično interesantan, u tome što je izgradnja trajala skoro dva vijeka, u njenoj simetričnosti, no mami vas da stanete pred nju. Dok stojimo ispred katedrale zamišljamo Esmeraldu i njenu kozu kako plešu, dok ih gleda Kvazimodo. U svakom vremenu, u svakom mjestu, postoji neko ko vas vidi onakvim kakvi jeste, ko vas ne mjeri prema vašoj spoljašnosti, ko vidi šta se nalazi ispod slojeva vašeg Bića i ko u vama vidi ono što vi sami ne vidite, jer su vas drugi ponavljaući gluposti natjerali da zaboravite ko ste.

 

Nakon posjete i obilaska grada, slijedi vožnja metrom do hotela. Ovo je drugi put da se vozim metrom u životu i uživam u  raznolikosti ljudi. Još, vozovi mene posebno kupuju.

Ovdje će stati ovaj dio priče o Parizu. Za kraj samo jedna dosjetka…kad krenete u obilazak Pariza ponesite koferčić sa odjećom. U jednu ulicu uđete, a ona u hladu, vjetar duva i baš je brrrrr, uđete u sledeću, a u njoj vruće, krećete sa skidanjem jakne, a razmišljate i o džemperu.

 

Do sledećeg dijela, ostajte mi dobro…

Lijep pozdrav!

Bojana Knežević

Komentari

Neki baner