Život

Tražim svoj put

Subota. Dan glup, običan. No, čak i dok to pišem i krivicu svaljujem na njega ja znam da nije uopšte do njega. Do mene je. Nije važno ono što je napolju ako je u redu ono unutra. A, ovdje? Prilično je jasno. Ja nisam u redu.

Stagniram, stojim u mjestu. Pokušavam prigrliti stvarnost vlastitim odbijanjem  ne vjerujući joj. Trudim se objasniti samoj sebi kako stvari stoje i još se više trudim shvatiti no nekako mi se čini da što je taj moj trud veći da mi shvatanje više prolazi kroz prste. Rekli su mi da ne pokušavam uopšte shvatiti ljude. Rekla sam im da moram to da uradim kako bih shvatila sebe. To dođe poput lančane reakcije i začarani krug nevjerice, očaja i izgubljene vjere.

Poput borbe dvije ranjene krvoločne zvijeri gdje je važno jedino ostati živ. Preživjeti. Zar je zaista dovoljno samo preživjeti?

Osjećam se izgubljeno, ali sam isto tako svjesna toga da odbijam biti pronađena. Valjda me je malo i strah od toga šta bih pronašla. Zato bježim čak i od same sebe i sakrivam se od sopstvenog odraza. Zaglavila sam baš, zar ne? Zaglavila sam totalno sama sa sobom.  Zapela  u nekoj bizarnosti kakvu nikad nisam mogla ni da zamislim. No, život te tako lijepo iznenadi, zar ne? Uspije mu baš svaki put. Namjerno on ono svako „nikad“ dovede pravo tebi pod noge pa ti sad vidi šta ćeš i kako ćeš sa tim. Pitam se da li se tamo neko negdje dobro zabavlja pišući ova silna besmislena scenarija koja živimo? Ako je tako, kladim se da je nad mojim umirao od smijeha. Ne zamjeram mu i ja bih.

No, što to imamo ovdje?

Neodlučnost pomiješana sa nevjericom. U smjesu dodati i još malo straha od gluposti, tvrdoglavost, bespomoćnost i neimanje. Šta smo to dobili? O vidi, pa to sam ja! Da, definitivno mu je bilo zanimljivo.

Glava puna pitanja sa usnama nijemim na odgovor. Ovo je trebalo dati nekome hrabrijem i jačem od mene. Nekome ko nema srca koje se može slomiti, nekome ko je dovoljno pametan da sam sebi bude najvažniji. Znači nekome ko nije ja. Vidi mene. Ja znam sve što ne treba i ne znam sve što treba da znam. Vječito komplikujem jednostavne stvari jer je meni lakše shvatiti komplikovano od jednostavnog. Valjda se takav rodiš jer ne vjerujem da možeš sopstvenim izborom toliko da se sjebeš. Ali, znamo svi da smo sami sebi najveći neprijatelji.

No, dobro je sve ovo. Ja sam samo još uvijek mlada i moj mozak još uvijek ne može da prihvati ograničenja koja su mu nametnula. Valjda se na to navikneš vremenom jer dok gledam oko sebe nisu to neke mnogo drugačije sudbine kod drugih ljudi  ali nisu reakcije poput moje tako da pretpostavljam da je vrijeme učinilo svoje i ljude učinilo imunima na bespomoćnost.

Ali, šta ja da radim dok traje taj prelazni period?

Uzmimo u obzir i to koliko sam tvrdoglava znači da će to kod mene da traje još duže. Kako da saznam ono što treba da znam i da sebi razgraničim sa onim  što ne treba da znam? Koliko daleko sam spremna da odem da bih saznala i koliko će me to sve koštati?

Rupa beznađa. Trenutak koji ostaje zaleđen u vremenu i bol na koju zatvoriš oči. Samo glavno pitanje je „Do kada“?

Aleksandra Bursać

Komentari

Neki baner