Razmišljanja

Traži se prijatelj

Zima i snijeg. Neki španski melos na Winampu. Pritisak 102/65. Snovi rasprodani. Osmijeh zabetoniran. Pišem ovo dok osluškujem pucketanje vatre i dok mi tragovi snova još uvijek teku venama. Dok još uvijek mogu da se grčevito držim za njih.  Jer nakon nekog vremena snovi su jedino u šta mogu da vjerujem. Jedino za šta želim da se borim. I šta ako snova jednom nestane? Kuda bih onda krenula?

Ne umijem da izmislim bajku, ne umijem da ispričam priču pred spavanje, ali u ovom sumornom svijetu u kom je izmaglica zamijenila svitanje ja još uvijek mogu da sanjam. U ovom današnjem svijetu materijalizma i neiskrenosti ja još uvijek mogu da vjerujem u ljubav i da govorim istinu. Još uvijek mogu da vjerujem u prijateljstva i nedostaju mi ponekad, ona iz devedesetih, jer uprkos ratovima i inflaciji, bili smo prijatelji.

Pamtim te ljude kao neke od najdražih fotografija u albumu djetinjstva i sretnem ih danas, poklekli vremenu, predali se životu i prođemo jedni pored drugih, bez pozdrava ili samo blago klimenmo glavom. Bude to tužno ponekad. Jer plakali smo zajedno, i pjevali zajedno, i zaljubljivali se i rastajali. Odrasli smo zajedno. Ja sam i dalje ostala otvorena srca za sve njih, i možda ne razumijem svu tu borbu i predanost djeci, i možda ne razumijem šta je brak i kako to da kažeš „Da“ jednom čovjeku ili ženi, a kažeš „Ne“ svima koji su ranije postojali u tvom životu. I od prijateljstva ostane samo trag u nekom dnevniku, sjećanje i tuga.

Nedostaju mi mnoga prijateljstva. Neki od njih su svoj dom našli trajno nastanjeni na nekom oblaku, i ponekad mi svrate u snove, i ponekad se nasmijem i za njih, zbog  njih, ponekad mi Winamp pusti pjesmu uz koju sam jednog novogodišnjeg dočeka plesala sa divnim prijateljem kojeg više nema, i koji me volio, i ponekad, kad se uželim razgovora s njim, odem i zagrlim mermernu ploču i ispričam mu sve. Ne spominje niko više ta prijateljstva koja su nas oblikovala i koja su nas naučila, mene bar jesu, koliko je život dragocjen ako imaš prave ljude uz sebe. Jebeš stvari i kuću u kojoj ne odliježe smijeh prijatelja s kojima te veže cijela vječnost. Prazno je to srce kad u njemu ima mjesta samo za partnera i djecu. Gdje su svi oni koji su te tješili dok tog partnera nisi sreo/la? Gdje su svi oni koji su sa tobom nazdravljali na rođendanima i  koji su se smijali tvojim šalama? Gdje njih smjestiš, u koju kutiju od cipela mogu da stanu uspomene na prijatelje koje je pojelo vrijeme ili zemlja? Kako drugi umiju da zaborave? Naučite me, jer ja još uvijek za sobom vučem nostalgiju kao stara kolica puna drangulija.

Znaš li uopšte šta je prijatelj? To je ono kad ne moraš da glumataš da si nešto drugačiji i bolji od drugih, već si prirodno smotan i trapav i zabrljaviš se sladoledom. Al’ Prijatelj ti neće dati da tako musav ideš kroz centar grada. Ne bato, Prijatelj će ti reći ono što misli, pa bilo to dobro ili loše. Neće ti reći ono što želiš da čuješ već ono kako jeste. Znaš još šta je Prijatelj? To nije igračka. To nije neko ko je uz tebe samo kad ti je dosadno ili kad prolaziš kroz krizu ili teške trenutke. Znaš, prijatelj je onaj koji se raduje tebi i tvom uspjehu i tvom osmijehu jer samo pravi prijatelj može da podnese tvoju sreću. Ostali su zavidnici, materijalisti, kameni ljudi, idioti, balvani. Znaš dalje šta je prijatelj? Prijatelj je, bre, ljudina koja te poznaje i kad se danima ne javljaš zato jer si na crnom i mračnom mjestu u glavi. Ne javljaš se, ali on zna. I on se javi. Napiše nešto glupo, idiotski, kretenski, al’ ti se nasmiješ jer ništa na svijetu ne može zamijeniti Prijatelja.

Znaš još šta je Prijatelj? To je onaj koji ne dozvoljava drugima da laju na tebe. On je taj koji će ti reći ako ga povrijediš, koji će ti reći ako pogriješiš. To je onaj sa kim ćeš se moći posvađati i pomiriti, jer kad jednom okreneš leđa nikad više ne može biti isto. Pa čak i da godinu dana ne pričate, jedan zagrljaj je dovoljan da sve zaboravite. To su Prijatelji… Oni vole, oni praštaju, oni liječe.

Ponekad zalutam u fotografije i vidim nas dvije, nekad najbolje drugarice, danas potpuni stranci, zamagljeni i razdvojene kilometrima i godinama. Ponekad samo, u vrijeme praznika, nedostaje mi sve ono što smo bile, i njene duge trepavice, i njeno naporno pitanje „Šta ti je…?“ Nikad nije naučila da se „Šta ti je?“ ne pita, nego se zagrli i povede u najbližu kafanu i utopi u alkoholu ili sladoledu. To se ne pita, to se ljubavlju prebriše. Nadam se da je ipak naučila da razdvoji lažne ljude od onih pravih. Ja nikad nisam umjela da ćutim i da pustim da vrijeme prođe. Tuga se uvijek razgovorom liječila, uz čašu dobrog vina, i stisak ruke najboljeg prijatelja. Mnogo toga sam sama u životu preboljela. Bez stiska ruke, bez podrške najbližih, bez ikog svog. I zato sam znala da ćutim danima, noćima, ali kad ozdravim, kao posle prehlade, bila bih opet ona stara ja. A nekad ljudi nemaju vremena da čekaju da ozdraviš. Nekad ne znaju da je povlačenje najbolji vid borbe. I tako…

Ostale uspomene i na prijateljice, sretne na moru, nasmijane i preplanule. Ostale su uspomene tako na mnoge ljude, i neke fotografije sa jednog jedinog proslavljenog rođendana, i ostali su uzdasi da kaskaju za mnom, kad mi tako nedostaju ljudi u vrijeme praznika, ovdje gdje ljudi nema. Dovraga, praznici znaju da zaglupe i uvijek ispod ormara izvuku prašnjavu kutiju od cipela sa fotografijama i pismima. I onda se vratim unazad koji vijek, kroz aleju djetinjstva i pomislim – gdje su sada svi ti prijateljski zagrljaji, i osmijesi, i poljupci. Gdje nestanu ti ljudi kad te život razdvoji? Pomislila bih da danas bar, u vrijeme tehnologije, možemo ostati povezani riječima, i porukama u mjesto pisama, ali – vrijeme je prošlo, godine se ukiselile, i gdje sad da pohvatamo ispuštene niti?

Gasim Winamp. Kao da se danas pretplatio na moj uzdah. I ovaj snijeg koji pada. Sjetim se sna od prethodne noći i razvučem osmijeh. Jer, život je tek počeo. Stare ljude zamijeniće neki novi, i nadam se, trajniji. Jer ja nisam nikad bila od onih za kratkotrajnu upotrebu. Moje prijateljstvo nikad nije imalo rok trajanja. Al ipak, ako neko od tih ljudi koji mi danas nedostaju, pronađu ovo i uzdahnu za mnom, želim da znaju da sam im davno još sve oprostila, i da im želim da su srećni, ma gdje bili. Ja još uvijek čuvam najdivnije uspomene, i u danima kao što je ovaj, budem zahvalna što su bili dio mog života. Jer mogli su to nikad da ne budu.

Selma Šljuka

Komentari

Neki baner