Razmišljanja

Magija…

Znaš, reći će Ti sigurno, ako još dosad nisu, da magija ne postoji. Ili ako Ti se možda učinilo da je nekad i postojala, bio si tada još dijete.

Reći će Ti da ulaskom u svijet odraslih otresaš posljednje čestice magije sa svojih cipela, protrljaš dobro ruke da nije koja na njima ostala i prisjetiš se magičnih trenutaka tek katkad za nostalgičnih dana, onih kada bi dao sve za samo jedno zrno magije što bi ga izvukao negdje iz rukava, iz brazde na svome dlanu ili s dna svojih cipela.

Znaš, reći će Ti sigurno, ako još dosad nisu, da si lud ako vjeruješ u čuda. I da si neozbiljan i neodgovoran ako ih čekaš. Reći će Ti da se odrasli ne bave takvim trivijalnostima i da si se negdje putem pogubio kad izuvaš cipele i istresaš ih oko sebe ne bi li negdje ispred Tebe ispala neka zaostala magična čestica. Pričat će i da su im djetinjstva nekad bila čarobna te da su blagdani tada odisali nekim čarom. Prisjećat će se uzbuđenja, radosti i mira i uvjeravati Te da tome u trenutnim životima nema mjesta.

Reći će da su nastupila neka druga vremena. Da ljudi danas ne cijene prave stvare. Da previše toga imaju, a čaroliju nemaju. Pronaći će tisuću i jedan razlog zašto je tomu tako. I na kraju nećeš znati žale li uistinu za onim od nekada ili ne. Jer ako si uvjeren da magije nema i druge uvjeravaš u isto, s lica Ti nestane dječji sjaj, izgubi se ono čarobno predskazanje i postaneš suviše običan. Ako si uvjeren da magija ostaje u djetinjstvu i nije rezervirana za velike i ozbiljne živote kakvima stremiš, ono najbolje od Tebe će zauvijek ostati začahureno u Tvojoj prošlosti i izviriti samo za nostalgičnih dana pa Te povući za srce. Tada ćeš vjerovati da si nekada bio sretan, a danas nisi. Iako nekad nisi naizgled imao ništa, a danas naizgled imaš sve. Ponekad ćeš to priznati, najčešće nećeš. Pa ćeš sve zamotati u praznu frazu da tako mora biti. Da među odraslim ljudima nema mjesta za magiju. Da je to život. I da si lud ako vjeruješ u suprotno.

Znaš li da možeš, unaoč svima i svemu, proći kroz vrata odraslog svijeta, a da ne otreseš u potpunosti magične čestice s cipela? I da ne protrljaš ruke da Ti one s njih ispadnu, već ih pažljivo i nježno uneseš u prostranstva odraslih, pazeći da Ti ih ne otpuhnu. Znaš li da možeš, samo ako uistinu želiš i ako se oglušiš na glasove većine, sve svoje džepove, svoje brazde na dlanovima, sve na sebi i u sebi zasipati magičnim česticama i ponijeti ih sa sobom iz djetinjstva?

U tom će slučaju magija zauvijek putovati s Tobom. U tom slučaju nećeš govoriti da su blagdani nekada, kad si bio dijete, imali smisla, a danas nemaju. I neće Ti s lica nestati dječji sjaj niti se izgubiti čarobno predskazanje. Umjesto da postaneš običan, postat ćeš magičan. Čak i ako će drugi misliti da si lud.

Jednom, davno, ima tome već mnogo godina, zaklela sam se sebi i životu da se nikada neću odreći magije. I kad je bilo teško, toliko teško da sam mislila da neću i ne znam dalje, u svakoj su mi brazdi, na koži, ispod nje, u očima, na vrhovima trepavica, baš posvuda svjetlucale male magične čestice. One mi nisu dale da odustanem i podsjećale su me da magija postoji.

Unatoč svima i svemu. Unatoč svijetu odraslih kojem je mnogo važnije nešto drugo. Koji na kraju godine zbaraja, oduzima, podvlači crte i donosi racionalne i manje racionalne zaključke. Koji provjerava bankovne izvode i uspjeh uspoređuje s iznosima na njima. I koječim još, što smatra važnim, a potom se čudi kad u magičnim noćima ne vidi oko sebe nimalo magije. I dok ispija još jednu čašu pića ili mijenja položaj na kauču, promrmlja sebi u bradu da je magija za malu djecu. Bajke. I budale.

Jednom, davno, ima tome već mnogo godina, zarekla sam se da nikada neću dopustiti da dijete u meni ode od mene.

Zato su dani oko blagdana i dani općenito, kako oni nekada, tako i ovi danas, prepuni magije. Danas još više nego kad sam bila dijete jer sve što me okružuje stvaram po svom. U noćima pred nama obožavam ostati budna. Uzeti običnu, drvenu olovku u ruke i zahvaliti se na svemu što je bilo i što će tek biti. Trag drvene olovke, izbrisiv s papira, ali nikad sa stranica univerzuma vodi me do mojih želja i snova koje bilježim nakon zahvalnosti. Uz svijeće, laganu glazbu, dok moje sve negdje oko mene spava, dok mi pas uživa pod nogama, a lampice s jelke stvaraju filmove po stropu i zidovima. Možda nije sve onako kako sam jednom mislila da će biti. Poneki detalj je izmijenjen, poneki nedostaje. No, nema prostora za zamjeranje. Magija to ne dopušta. Ona nas obavija radošću, zahvalnošću i mirom. Ona prelazi preko lica mojih anđela i poškaklja po uhu uspavanog psa. Od nje me oko struka malo jače zagrle ruke voljenog muškarca dok promatramo djecu kako otvaraju darove. Sitnice, ali magične.

Jer magija jest ili nije. Ovisno o Tebi. Ne o okolnostima, ne o iznosima na bankovnim računima ni trpezama na stolovima.

Magija jesi ili nisi. Ovisi u što vjeruješ i koliko se istinski svemu raduješ.

Marina Papec

Komentari

Neki baner