Život

Salzburg

Ponovo nas čeka noć u autobusu. Jupi! Ponovo u yoga pozi. Kako ono bi lijeva noga sebi za vrat, a desna gospođi ispred mene ili je možda obrnuto? Upitnik stoji iznad glave. A gospođa ispred je inteligentno Biće sa zanimljivim opaskama, britak jezik, britak um. Putuje sa sinom, dječakom od desetak godina, koji je strašno inteligentan, samostalan i elokventan sa izgrađenim stavovima.

Nekako je svanulo, odmotala sam se i provirih kroz prozor. Salzburg, grad poznat po rudnicima soli mi je mahnuo, dok kiša lagano sipi. Ajme meni, Mare moja! Opet smo sputani u prostoru, opet sa kišobranima. Dolazimo u centar Salzburga, provlači se autobus uskim ulicama i vodič nam odmah u početku objašnjava vrijeme sastanka i da ne smijemo kasniti, jer se autobusi ne smiju zadržavati.

Izlazimo iz autobusa u obilazak grada, preskačemo lokve i lokvice, povorka kišobrana se kreće. Malo zastajkujemo, fotografišem u  vrtu pored Marabeline palate (nekadašnji Altenau, sagradio je 1606.g. princ nadbiskup Wolf Dietrich von Raitenau za svoju ljubavnicu Salome Alt). I u jednom trenutku nastavljamo, vjerujem da smo stigli našu ekipu…

‘Hej bona, pa tu su Kinezi, naša ekipa je ovamo!’

Počinjem da se smijem svojoj ludosti, prišlepah se Kinezima, odletih za svojim jatom :D. Prelazimo preko mosta Staatsbrücke na rijeci Salzach, gdje ima jako puno katančića. U nekom trenutku Srodna Duša primjećuje tetu sa ljubičastim sarijem. Kažem: „Aha!“ i nastavljamo dalje. Trčimo za vodičem do Mozartove rodne kuće, na putu do tamo nam pripovjeda o tradicionalnoj proizvodnji Mozart kugli. Zatim dolazimo u podnožje tvrđave Hohensalzburg (Tvrđava je stara 900 godina i sigurno je prva asocijacija i zaštitni znak Mozartovog grada. Sagradio ju je nadbiskup Gebhard), a zatim izbijamo na trg gdje su „parkirane“ 4 kočije ispred. Tu nas vodič još jednom napominje na vrijeme i mjesto sastanka i pušta nas da dalje sami istražujemo.

 Vraćamo se na dionicu puta, koju smo prethodno prehodali brzo, sad idemo laganim korakom, istražujemo ulice i uličice. Kiša pada čas jače, čas slabije. Pronašla me je glad, nespavanje. Samoj sebi ličim na one šašave tete u kućnim ogrtačima, sa viklerima na glavi, maskom na lici i oklagijom u ruci, ljutite kad ih neko probudi. Da ne bih pojela Srodnu Dušu 😛 dolazimo na neko mjesto gdje bismo mogli doručkovati.

Izgledamo kao izmoreni hodočasnici, samo su nam torbe manje i daleko lakše, hodamo gradom, poprilično smo pokisnuli, a zatim dolazimo do katedrale Franziskanerkirche, gdje ćemo ući i uživati u duhovnoj muzici i tu ćemo sjediti nekih sat vremena, možda čak i duže.  Unutrašnjost katedrale je jako lijepo ukrašena. Ovo mi je bio treći ili četvrti put u životu, da sam ušla u katedralu. Naravno, pošto mi je novo, razgledam i istražujem, uočavam detalje. Usput smo se i osušili, kad smo izašli, kiša je prestala. Svejedno smo odlučili da odemo do shopping centra u blizini.

Lovimo putnike po stanici, da nam objasne kojim trolejbusom da dođemo do shopping centra. Nalazimo djevojčurke, koje ne znaju engleski i dok mi komentarišemo međusobno mapu, prilazi nam djevojka i obraća se na našem jeziku i daje nam smjernice.

Odlazimo do shopping centra, obilazimo ga i zgrijemo se, tražim magnete ili razglednicu sa simbolom Salzburga. Nekoliko sati smo lunjali, neko je meračio u kavi, neko u čaju. 😉

Nakon povratka iz shopping centra, našli smo se na trgu, gdje je Salzburger Residenz (koja je građena u periodu 1592. – 1602. sa zvonikom na kom je mehanički sat iz 1873. ), klupe su se već osušile… Dva psihologa i putnika sjede i pogađaju, odakle ljudi polaze i kuda će sad. Gledamo dvije mlade Kineskinje koje se fotografišu  i opet prolazi pored nas teta u ljubičastom sariju. I opet je prva ne primjetim. Tek kako odmiče meni kliknu, pa ZNAK.

‘Gospode, pa kako nisam prije shvatila! Pa evo je ispred mene. Prođe.’ Zasuziše mi oči. Da li mi nijansa ljubičaste nije odgovarala ili to u mojoj glavi nije 100% sari, da sam gotovo dvaput previdjela. A prije nego što krenuh na ovaj put zamolih Univerzum da mi kao potvrdu na mom putu pošalje ljubičasti sari. I bijah sigurna, da ću ga vidjeti u Parizu. Sad sam već bila pustila i nisam očekivala da ću u Salzburgu, koji je mnogo manji grad naići na sari. I pri tome nijednom ne uočih sama, već mi reče čeljade koje ni ne zna da tražim znak na ovom putovanju. Nevjerovatno! Ostadoh zapanjena, što njenom pojavom, što time da zamalo dva puta nisam uvidjela nešto što mi je pred nosom.

Trebalo mi je neko vrijeme, da dođem sebi. A onda krenusmo, gdje smo se trebali naći sa ekipom i dalje put kući. Ovo putovanje je bilo fizički iscrpljujuće, ali pravo duhovno osvježenje. Drugačije od svih drugih naših putovanja. Radujem se putovanjima, koja nam tek predstoje.

Bojana Knežević

Komentari

Neki baner