Život

Izdajem povoljno sobe čudnim gostima

Već par godina iznajmljujem jednu sobicu u svojoj kući (od nečega se mora živjeti). Uglavnom su to uvijek ista četiri gosta, samo se smjenjuju svaka tri mjeseca. Dođu valjda nekim poslom. Dva djeteta, jedna gospođica i jedna gospođa.

Skoro ispratih gospođicu Jesen. Napokon. Ode kao što je i došla, sa malim koferom bakarne boje, ručka je bila boje zlata. Malo stvari nosi, ali pravi nered ostavi za sobom, razbaca po sobi neko lišće. Ne mogu načistiti za njom. Težak gost. Nervozna, samo plače, pa se onda nenormalno smije i tako u krug. Tri mjeseca nisam mogla odgonentnuti šta ju muči.

Samo što se spakovala, javi mi se gospođa Zima da dolazi malo poslije ponoći. Sredila sam sobu i čekala ju. Došla je u velikoj bijeloj haljini i preko je imala bijelu bundu, bila je dobro raspoložena. Odmah se zatvorila u sobu. Ne znam šta bih vam rekla o njoj. Hladna žena, prethodnih godina je nešto bila bolesna pa ju nisam ni primjećivala, ali sada je izgleda potpuno zdrava. I ona mi napravi mnogo nereda u sobi, moram lopatom za njom čistiti.

Djeca u komšiluku vole kada ona dođe kod mene, dok odrasli čim ju vide okreću glavu na drugu stranu, sporije se kreću, navlače kape na glave i šalove oko vrata, valjda da ih ne prepozna. Ko će znati? Ipak mi je draža od gospođice Jeseni. Nekako je ozbiljnija, ljepša, donosi veselja i slavlja u mnogim domovima, i eto zbog te djece i ja ju zavolim. Čim sam im javila da mi dolazi gospođa Zima, djeca toliko radosna odlučiše da ne idu jedno vrijeme u školu i uzeše sebi neki raspust. Čudna neka vremena, čudni moji gosti.

Prije par minuta me pozva Zima kod sebe u sobu, mnogo je hladno kod nje, pa sam se prvo dobro obukla. Rekla mi je da očekuje svog prijatelja, pa ako bih bila ljubazna da i njega primim u kuću, neće se dugo zadržavati, dan-dva. Neki Djed Mraz. Rekoh da ću naći jedno mjesto i za njega. Ljubazno mi se zahvalila i napomenula da će on imati mnogo prtljaga pa da se ne iznenadim. Hm, šta me još može iznenaditi?!

Da li sam se ja pitala šta me još može iznenaditi?!

Ne bih ja bila ja kada bih imala ‘normalne’ goste. Razmišljam čekajući Djeda Mraza da dođe i da mu pokažem sobu, razmišljam koliko čudno sve ovo može da izgleda. Nisam ni završila pomisao, tačno u ponoć nešto lupnu ispred kuće da su se prozori zatresli. Srce kada mi ne stade. Pogledah kroz prozor i skamenih se. Četiri irvasa gledaju pravo u mene.

“Jesu li stigli?”, upita Gospođa Zima koja je stajala iza mene.

“Sti..s..stigli su irvasi”, mucajući odgovorih.

“Pa otvori mu, nemoj tu stajati.”

Na Zimine riječi sam kao hipnotisana sam skočila i otvorila vrata. Ispred vrata je stajala neka crvena silueta.

Gospođa Zima i Djed Mraz vodili su dugi razgovor i naredili mi da ih ne uznemiravam. Moram  priznati da me je mnogo interesovalo o čemu tako dugo pričaju. Irvasi ili njegove, kako ih on zove, kolege su bili napolju. Odjednom izađoše i njih dvoje iz sobe, zbunjena upitah: “Jeste li za kafu?” Zima odmahnu samo rukom. Hladna žena bješe te Zima. A Djed Mraz reče da bi popio jedan čaj.

Sjedila sam tako sa njim i pila čaj, ni shvatila nisam da su prošli sati od kako razgovaramo. Znatiželjna sam. Svašta me interesuje. Svašta želim da dokučim. Sada kada sam ga ispratila sjetila sam se još pitanja koja sam htjela da ga pitam, ali što bi on rekao: “Napravi spisak kao i svako dijete pa mi pošalji.” Kada sam bila mala djevojčica znala sam da Djed Mraz ne postoji i nikada mu nisam slala pisma, kao ostala ‘normalna’ djeca. Jer ja sam, pobogu, normalna i znam da Djed Mraz ne postoji. Sada shvatih da sam ja ta koja NIJE normalna, a sva ova dječica koja su mu slala pisma su znala šta rade.

Odmah me je pitao zašto mu nisam nikada poslala nijedno pismo. Zacrvenih se. Ne znam šta da mu kažem. Vidje on to i reče mi: ‘’Sve ono u šta vjeruješ to i postoji.’’ Nisam ništa odgovorila. Dugo mi je pričao o poklonima koje dijeli djeci tačno u ponoć. Kaže da djeca više nisu skromna kao nekada. Sjeća se, prije 29 godina kada mu je pisala jedna djevojčica i tražila od njega 250 g oraha da njena majka može napraviti tortu za njen rođendan. To su bile želje koje se nisu mogle odbiti. Sada djeca ne traže orahe, oni traže svemirske brodove, robote, tablete, telefone, ma da ovu godinu niko nije tražio telefone, jer su ih svi imali. Ima djece, kaže, koja ga pitaju ima li on facebook profil pa da mu pišu, jer im je mrsko ovako pisati pa slati poštom.

Tužan je bio Djed Mraz. “Djeca su se mnogo promijenila”, nastavlja on, “to više nisu srećna mala bića, bezbrižna, vesela, uprljana blatom, jer su pravili kolače. To su sada neka nepoznata bića, koja su mnogo zabrinuta, jer ne mogu pronaći besplatno najnoviju igricu za njihov novi tablet. Ne mogu gledati film, jer im je slab Interenet i neće nikako da im, kako oni vole reći, učita.”

Više ne dobijam pisma sa iscrtanim macama, irvasima, Snješkom Bjelićem, pahuljama. Nema više onih pisama po nekoliko stranica, sada sve stane u jednu rečenicu, jer žure, jure, neko im piše na chatu. Slabije mi i pišu djeca, ne vjeruju oni više u mene, ne vjeruju u sniježne čarolije, nemaju želja, jer im je sve ispunjeno, ne žive, nego su robovi tehnici koja ih uništava. Ne znaju oni šta je djetinjstvo, šta je igra žmurke, između dvije vatre, školice, ledenog čiče, ne ljuti se čovječe.”

“Oni više ne žele biciklo da dobiju, sada već žele pravo auto. Mnogo me to boli. Kao i svake godine pripremim im poklone, ali te poklone niko više ne želi. Na ulici, tetama u vrtiću, učiteljicama, drugarima, pričaju kako im je Djed Mraz donio ovo, donio ono. To su sve lažni Djeda Mrazovi, jer ja im ne bih nikada donio telefon, ne bih im donio, kompjuter, laptop, najnoviju PC igricu. Pravi Djed Mraz im može donijeti samo sreće, radosti i igračke sa kojima se ne mogu sami igrati u kući nego u dvorištu sa još mnogo drugara i drugarica.”

Morala sam da ga prekinem. “I šta ćeš sada, mislim, hoćeš li više dolaziti?”

“Naravno da hoću”, bez oklijevanja reče Djedica. “Ima još dječice koji vjeruju u mene i u Zubić vile, u Petra Pana, kao i ti.”

Zacrvenih se, ali ne rekoh ništa. Nastavi on dalje. “Ima i odraslih ljudi koji u mene vjeruju, nećeš vjerovati i bakica i djedica koji duboko u sebi vjeruju da postojim. Zbog njih ću uvijek da dolazim i uvijek će me oni razveseljavati, zbog njih ću da i postojim. A, usotalom imam i prijateljicu Zimu koju moram posjetiti.”

Pričali smo još malo o vremenu, životu i mnogim drugim stvarima, koje ću da vam pišem poslije. Moram da vam priznam da sam bila toliko sretna u njegovom društvu da sam svaki minut brisala suze sa lica, suze radosnice. Obećala sam mu da ću mu pisati. Zamolio me je da ne čekam Zimu nego da mu pišem više puta. Ostavio mi je adresu, ako bi se koje djete interesovalo da mu mogu dati. Još jednom me je upitao pri polasku, zašto mu nikada nisam pisala. Obećala sam mu jedno pismo u kojem ću mu sve objasniti. Ostavio je i meni jedan paketić, i mnogo osmijeha na licu i sreće u srcu. Izašao je i odletio sa svojim irvasima daleko, ozvanjalo je još dugo ho ho ho.

Marijana Paravac

Komentari

Neki baner