Razmišljanja

Želimo li da nam život daje, mi moramo dati njemu…

U ove se blagdanske dane, ali i općenito, mnogo govori o željama. Što želimo u životu, što želimo za dar pod drvcem, što zaželjeti drugima i sebi za blagdane, koje su nam novogodišnje želje za iduću godinu? Pritom mnogi od nas pišu popise za naredno razdoblje, prisjećajući se svih onih želja i ciljeva koji su se jednom uspješno ili manje uspješno realizirali. Ili uopće nisu. Pitaju se kako i zašto, u čemu je stvar i treba li uopće vjerovati u želje i njihovo ostvarenje kad tako često zaželimo nešto što se nikada nije ostvarilo?

I sama godinama zapisujem svoje želje u ovo doba. Za mene je to posebni, magični ritual koji mi se sasvim spontano javio u doba kad sam još bila studentica. U prvim danima nove godine, najčešće prvog ili drugog siječnja, osjetim snažni poriv da se povučem u tišinu, zapalim mirisnu svijeću, pripremim šalicu toplog, zelenog čaja i običnom, drvenom olovkom koja za mene oduvijek ima posebnu čar, zapišem sve što mi toga trenutka padne napamet, a moglo bi obogatiti ne samo moj, već i život mojih bližnjih i život općenito. No, prije negoli krenem s bilježenjem svojih želja koje najčešće nisu omeđene nekim vremenskim periodom u trajanju od budućih tristošezdesetpet dana, već su kao impulsi moje duše puštene spontano na papir, s mišlju da će biti kad bude, odnosno, formuliram to u sadašnjem vremenu na način da ionako na širem planu, gdje ne postoji linerano vrijeme kakvo mi percipiramo, sve što zatražimo već jest, zapitam se ono najvažnije, ono što pokreće cijeli sustav želja: Što ja dajem životu i koliko sam mu dala ove godine kad već tražim nešto od njega?

Mnogi su od nas skloni neprestano tražiti, a bez da se ikada sami zapitaju što i koliko uistinu daju. Neprestano nešto žele; od sebe, od drugih, od svijeta i Boga, od života. No, daju li i približno toliko koliko traže? Jer, sve oko nas i u nama teži skladu i ravnoteži. Sve se događa recipročno i sve ima utjecaj jedno na drugo. Ne možemo stalno zahtijevati nešto i potom očajavati ako to ne dobijemo, a istovremeno sami ne davati istom mjerom.

Ako damo životu, iskreno, bez računice, samo da bismo dali, život će nam sasvim sigurno uzvratiti na jednaki način, često i s dodatnim blagoslovima koje nismo ni očekivali. Imajući ovo na umu, uvijek promišljam koliko sam dala i koliko u narednim periodima još mogu dati. I to prije negoli zapišem impulse svoje duše u obliku želja koje se pretaču u trag drvene olovke i ostaju na papiru kako bih ih kasnije mogla pogledati i vidjeti gdje smo život i ja u pojedinom trenutku, kamo idem i jesam li blizu svojih snova, što znači da sam blizu sebi. A biti blizu sebi je iznimno važno. Jer samo tako možemo biti i blizu drugih. Često se davanje povezuje s nečim materijalnim, no možemo dati toliko toga što nije materijalno. I upravo će takvo davanje koje nije nužno povezano s materijom pokrenuti svjetove i približiti nam naše snove i želje. Uostalom, samom životu ne možemo ni dati materiju. Njemu možemo dati nešto sasvim drugo.

Životu dajemo onda kad pričamo i djelujemo blago, nježno i sa suosjećanjem.

Kad ne osuđujemo. Dajemo mu i onda kad ustanemo s tla, otresemo sa sebe prašinu prošlih, teških dana i nastavimo dalje, čak i slabašnim koracima. Dajemo mu kad živimo srcem i idemo za šapatom naše duše, a ne za egom i računicama koje ionako jednoga dana neće više imati nikakvu važnost. Svatko od nas mu daje i na svom osobnom planu. Daje mu nešto za što duboko u sebi osjeća da je ispravno i da je u skladu s njegovim najdubljim bićem. Primjerice, koliko god to nekome zvučalo čudno, ja znam da dajem životu time što sam u kratkom periodu donijela na svijet troje prekrasne, željene djece. Netko će sada reći da sam ih rodila sebi, ne životu. No, ja itekako na svom osobnom planu osjetim da se život raduje zbog toga zajedno sa mnom i gleda na to kao dar njemu. Životu dajemo svaki puta kad nekog kome je teško saslušamo i utješimo. Kad nekome otvorimo vrata svoga doma i primimo ga s ljubavlju. Pritom nastojim uvijek pripremiti nešto za što mislim da bi mu se moglo svidjeti i zagrijati mu dušu. Zato za blagdane, ali i općenito, uvijek spremam i kuham kod kuće iako imam opciju proslaviti i objedovati kod roditelja i time si po mnogima olakšati stvar. No, to što bih si možda tako olakšala na fizičkoj razini, ne bi donijelo nikakvu dobrobit za moju dušu koja je ispunjena samo onda kad daje. Kad promatra lica oko sebe koja su iz trena u tren sve opuštenija, sve blaža, sve nježnija. I čak i ako nisu ni približno sretna u ovim danima, zasigurno odu barem malo sretnija od nas. A to je poanta svega. To je davanje životu.

Životu dajemo i svaki onaj put kad se nečemu radujemo. Kad ne odustajemo od igre s djetetom u nama. Kad zapjevamo iz svega srca, kao što sam to učinila jučer na jednom krasnom, emotivnom koncertu. Život i ja smo si ondje uzajmano dali. On meni priliku da budem ondje, ja njemu zahvalnost za to u obliku silne radosti. Kad dajemo bez zadrške, otvaramo magične portale koji nas vode prema našim željama. I iako to može zvučato pomalo ludo, čak patetično ili sasvim nestvarno, nikada nećemo znati djeluje li dok zaista ne pokušamo.

Ja sam pokušala. Prije mnogo godina. I otada, na neki čudesni način, sve želje s mojih lista žive i plešu oko mene. Neke u malo drugačijem obliku od prvobitno zaželjenih, ali tumačim si da tako mora biti i da je to ovoga trena za moje najviše dobro. Život često zna više i bolje od nas.

Do moga mi magičnog rituala u tišini preostaje još nekoliko dana. Do tada ću promišljati koliko sam dala životu i koliko mu još i na koje načine mogu dati. Znam da će mi se duša pritom radovati i kao takva će odaslati posebno snažni impuls za ostvarenje mojih želja.

Jer na širem planu sve što želimo je ionako već tu. Moramo samo u pravom trenutku spoznati na kojem točno peronu ovog našeg životnog kolodvora.

Budemo li davali životu, postoji velika šansa da se naš vlak zaustavi točno na onom peronu koji vrvi našim željama. Ostvarenim, dakako.

Svako vam dobro, mili moji.

Marina Papec

Komentari

Neki baner