Razmišljanja

Otkaz životu

Danas mi stižu samo lijepe vijesti od ljudi koji mi možda nisu toliko važni, ali iskreno, najiskrenije i od srca – radujem se njihovoj sreći. Radujem se njihovim vijestima jer znam da ću ubrzo i ja da njima saopštim neke lijepe vijesti. Raduje me njihova radost jer na neki neobičan način – dio su mene. Ukrstili su nam se putevi da bi zajedno izrasli u trenucima iščekivanja, i sigurna sam, negdje nekad srešćemo se opet. Prepričaćemo možda neke avanture i biti ponovo radosni jedni zbog drugih. A njih sam srela na samoj prekretnici života.

Kad sam odabrala iz korijena promijeniti svoj život, desio se niz nevjerovatnih situacija. Odabrala sam reći Ne!

Ne impulsivnom direktoru i poslu koji nisam voljela.

Ne životu koji nije imao pravac.

Ne ljudima koji nisu znali da cijene moja djela i moju pruženu ruku.

Ne preživljavanju.

Ne gradu koji me zatvorio u usamljeni kavez sa svojim usamljenim ljudima.

Ne kancelariji, sigurnom poslu, i svakodnevnici.

Ne neispunjenim snovima, neostvarenim željama umjetnom svjetlu.

Nemam ja života da mi snovi ostanu samo to – snovi. Nemam ja života da mi želje ostanu zatočene u trepavicama i samo u rijetkim trenucima da ih pomilujem i pustim u svijet. Nisam imala ni rezervni plan, nikog da mi drži leđa, i nikog da kaže „Biće u redu“.

Zagrizla sam sopstveno meso i napravila prvi korak ka svom životu. Jer preživljavanje nije život. Ono te ubija polagano, kap po kap, izvlači iz tebe svaku esenciju radosti dok ne ostaneš sparušeno biće mraka i dok se ne pretvoriš u jednog svakodnevnog čovjeka ili ženu kome u goste dolaze samo tetke sa muževe strane i niko od ranijih prijatelja. Nikad nisam željela takav život. Nikad nisam željela biti uzaludno potrošena sreća. Ni danas to ne želim.

Danas se radujem divnim vijestima i radujem se što će i moj život da krene u neočekivanom pravcu, ali prije nego me putokaz usmjeri na nove zemlje i luke, odlučila sam biti srećna. Odlučila sam da to bude moja karijera. Odlučila sam da to bude moje opasno sletanje. Da sreća bude moj izbor, uprkos onom silnom nedostajanju koje me proždiralo. Jer sreća i jeste izbor.

Bila sam na groblju prije par dana. Najboljem drugu. Pričala sam mu koliko sam se promijenila i koliko mi nedostaje, ali sam mu i obećala da neću uzalud potrošiti život, da ću se radovati i za njega, da se neću dati radi reda i da neću nikad odustati od svojih snova. Uostalom, kakvu alternativu imam? Govorili su da svi putevi vode u Rim, ali nije istina. Svi putevi vode u istu tu zemlju, i onda na kraju, nije uopšte važno koliko vanilica sam zamijesila, koliko knjiga izdala, i koliko cipela sam imala. Imati stvari nije sreća ni talenat. Imati ljude, i ljubav, i osmijeh – to je sreća. I po tome želim da pamtim ovu svoju avanturu. Po tome što sam hiljadu puta ustala sa iste te hladne zemlje i nastavila živjeti po svome, za sebe, i po svojim mjerilima. Što nisam odustajala. Nemoj ni ti!

Možda ova zima u ovom gradu nije ono što sam željela ali sigurna sam da je to samo jedan od stepenika koji me vode ka životu. Znam da su me odveli Njemu. Jer zaboravila sam na ljubav, a On je sada tu da me podsjeti koliko je važno imati bar jedan siguran zaagrljaj. Imati ljude s kojima možeš da se raduješ. S kojima možeš da budeš srećan. Možda ova zima nije po mojim mjerilima, ali sigurna sam da ću je pamtiti cijelog života po radosti. Po ljubavi i lijepim vijestima. Po nekim tropskim noćima. Pamtiću je po odlukama. Po promjenama. Jednom, kad se budem osvrtala i budem pisala neku novu knjigu, možda ću baš ovaj trenutak ponijeti sa sobom u džepu uspomena jer ova današnja radost me promijenila.

Lijepo je radovati se zbog sreće ljudi a da pritom ne osjećaš ni gram zavisti. Možeš li to? Umiješ li ove zime reći Ne svemu što te lomi, i svemu što misliš da nije tvoje ostvarenje? Smiješ li reći Ne preživljavanju i prigrliti život, i odlučiti biti srećan. Istinski, duboko srećan. Zajebi svjetsku krizu, i kredite u banci, i ručak svakog dana. Prepusti se i budi živ. Tako ludo živ! Smiješ li?

Selma Šljuka

Komentari

Neki baner