Razmišljanja

Kako je to imati nekoga u prostoru, a nemati?

Nađoh se u prostoru ljudi, gledam im pokrete, kao da na tren mogu čitati misli i pitam se kako uspjevaju živjeti tako godinama. Sjedoh sa čašom u ruci na fotelju, pored mene lampice gore, Švrćo se prikrao, pa se pored mene igra sa jelkom i kuglicama. Dok ga gledam, dolepršaše mi pitanja.

Kako je to imati nekoga u prostoru, a nemati? Kako je dijeliti prostor sa nekim ko je tu fizički, a kilometrima udaljen, uronjen u misli ili pripada drugom muškarcu/drugoj ženi? Kako je živjeti sa nekim kome je apsolutno svejedno kako se osjećaš i šta će se desiti sa tobom? Kako je osjećati da te neko prevazišao na svim nivoima i da toj osobi nemaš više šta za ponuditi? Da li je bolje nemati ništa ili se zavaravati misleći da nešto imaš, a ustvari nemaš? Kako je to živjeti sa saznanjem da dijete, koje svaki dan gledaš u prostoru nije tvoje, već dijete drugog čovjeka? Kako je to živjeti sa osobom, koja u istom danu bude sa svojim supružnikom i ljubavnikom/ljubavnicom?

Sjedim tako, gledam u čašu vina, što mi je u ruci i osjetih neku težinu. Zar je toliko veliki strah od samoće i od mišljenja drugih i toliko potreba za prihvatanjem od strane društva, da ljudi pristaju na sve? Iz straha da ne budu sami prilaze drugim ljudima, pristaju na manje ljubavi, pristaju da ih se ne poštuje, ne voli, pristaju da ih se vara i sami varaju.

Gledam ih i osjetim tugu, no suze ne teku. Vjerujem da su mjesecima i godinama priželjkivali ovaj trenutak, a sad kad se desio nije ni približno onako kako su zamišljali. Ljudi misle kad im se neko vrati, da će sve biti kao prije, no nikad ne bude tako. Ne razumiju da se niko nikad sa putovanja nije vratio isti kakav je otišao. Možda se sad kaju što su sanjali ovaj trenutak, možda je bolje da se neki ljudi ne nađu u prostoru, jer kad se nađu neće biti sve kako su zamišljali i sanjarili. Neko u međuvremenu odraste, promjeni svoje mišljenje, neko pak ne.

Čovjek kreće na put sa nadom da će pronaći ono što traži? Ili je to ipak vjera u ljubav? Neko svrati u prvu, neko u desetu krčmu, poigra se sa krčmarom ili krčmaricom i zaboravi po šta je krenuo/la na put. Rijetko ko došeta do kolibe, gdje se nalaze odgovori , jer žele sve OVDJE i ODMAH.

Ne razumiju, da ako pristaju na manje, manje će dobiti. Odustaju od puta, a da nisu ni krenuli. Ako već želite nešto uraditi sa svojim životom… Ustanite i uradite to! Ne čekajte! Um kaže da su vam šanse 50 -50, ako ste na pravom putu uspjećete, ako niste nećete. No, ne možete znati dok ne krenete. Srce i Duša se sa postotkom Uma ne bi složili, no to ćete saznati kad dođe vrijeme.

Neke ljude nada samo ukopa, jer postanu pasivni i čekaju da neko drugi uradi ono čega se oni plaše. Stoje tako u živom blatu i ništa ne preduzimaju. Kao u onoj priči o svešteniku, koji je propustio autobus, brod i helikopter i na kraju se utopio, jer nije shvatio da je njegov spas pred nosom.

Sjedim tako i misli mi se nastavljaju u drugom pravcu. Prisjećam se kako sam prije nekoliko mjeseci za jedan posao rekla: „Ovdje presjecam i idem dalje. Bolje je da nemam ništa, nego da mislim da imam nešto, a ustvari nemam.“

Zašto pristajete na mrvice nečijeg vremena, ljubavi i pažnje, zašto ste ljudima drugi, zašto se ne usuđujete sanjati velike snove i vjerovati da se to i vama može ostvariti? Zašto se vezujete za osobu, koja vam je prva ukazala pažnju? Zamislite šta sve možete da ostvarite sa osobom, koja u vama vidi potencijal, sa kojom ćete se ostvariti ne samo kao muškarac/žena, već i kao karakteran Čovjek?

Prisjećam se i onih trenutaka, kad su željeli po svaku cijenu da mi uvale „idealnu priliku“. Nasmješila bih se, a zatim odgovarala kako nije sporno da imam veliko srce, no moja glava je mala i tu stane samo jedna osoba (Dobar Čovjek).

Zašto mislite da je fizička ljubav osnova za pravljenje torte, a ne sastojak koji daje svoj okus, jednako važan kao i svi drugi sastojci?

Zašto mislite da Ljubav ne može povezati sve nivoe fizički, intelektualni, emotivni i duhovni ili da se to samo drugima dešava? Zašto ostajete sa ljudima, kojima je svejedno da li ćete se sutra probuditi, koji bi i u toj situaciji prvo pomislili šta bi oni sa svojim životom? Treba obući crno jer šta će svijet reći, a negdje duboko u sebi osjećali slobodu iako i zbog toga osjećaja krive sami sebi.

Sjedim tako, gledam ih…Otkucava ponoć jedni drugima čestitamo Novu godinu, iste želje godinama, čak im se ni redoslijed nije promjenio.

Osjetim radost, dok palim prskalice, vidim svjetlost. Uloviš mi pogled i kako ih proučavam, njih i njihove životne priče sa nekom sjetom i težinom u srcu. “O kako tužnih ljubavi ima…” prisjećam se Balaševića.

Prilaziš mi, sjedaš pored mene.Grliš svoje empatično Biće i na tren kao da mi čitaš misli, naslanjam glavu na tvoje rame.

A kroz glavu prolazi misao: “Hvala ti Živote na našim lekcijama i što ovo nije naša priča!”

Bojana Knežević

Komentari

Neki baner