putovati, putovanja, putovati sama
Život

Kako putovati sama? – Klagenfurt

Bijaše to 2015. godine kada sam neke stvari u svom životu posložila. Došla su na red putovanja… Palim kompjuter i pregledam šta predlažu putničke agencije, gdje bi se to moglo putovati. I za oko mi je zapeo Klagenfurt i posjeta Minimundusu. Austrija, odlično! Dopada mi se.

Mogli bismo tamo putovati. No, onda zastadoh. Shvatih da nikada neću savladati neke izazove, ako se ne otisnem sama. I otada sam upoznala mnogo žena, koje stave ruksak na leđa i zapute se u nepoznato. Nije ništa strašno, uostalom možda ubijem nekoga zmaja, obzirom da je Klagenfurt prema legendi osnovan na mjestu gdje je ubijen zmaj koji je živio u obližnjoj močvari. Inače puni naziv za grad je „Klagenfurt am Wörthersee“.

Ovo putovanje mi može pomoći da baš progovorim engleski jezik. Plaših se koječega. I došlo je vrijeme da savladam orijentaciju, tj. uključim mozak i pamtim kuda se krećem. Nema tog grada u kome se nisam „izgubila“ i ponovo pronašla. To je inače blesavo sa mnom. Kad god se nađem u nepoznatom gradu ponašam se kao dijete kad uđe u slastičarnu. Uljudno poslušam koji su mi orijentiri i gdje se trebam vratiti, a nakon toga… Odem do jednog kraja, odatle me nešto odvuče na drugu stranu, a zatim na treću, četvrtu, sedmu, nanižem strana više nego što ih ima kocka. U jednom trenu zastanem i shvatim da nemam blage veze gdje se nalazim. Okrenem se oko svoje ose: „A, vidi tamo je orijentir! Znam gdje se nalazim.“ 😀 I opet sve ispočetka.

Još gratis meni se na putovanjima, događaju razne anegdote. Tako da me bliski ljudi ne pitaju kako sam prošla u putu, već kakav sam opet „džumbus“ napravila. To se već zna, kad god odemo u neki gradili su pretesti, ili su upaljeni raznorazni alarmi zbog nevremena koje prijeti, požari, vojne smotre, doček sportista, autobus ostane u kvaru, ili bez benzina, zatvorenici pobjegnu iz zatvora, ma ludorije. Naravno, zafrkavali su me da sam zatvorenicima doturila turpiju. Kao da gledate Taličnog Toma i braću Dalton.

Sad kad znate o kakvoj se Putnici radi, vrijeme je da se vratimo na samo putovanje.

Skoknuh do Putničke agencije, kupih kartu, naveče dolepršala na autobusku stanicu i avantura može da počne. Putuje se naravno noću. Ulazim u autobus, smještam se i pored mene sjeda teta, koja ima jako dobar san, a i divno muzicira (čitajte hrče da pomjera i manje kamenje). Lagano se sa smirenošću pozdravljam, dok mi kosa igra kan kan, pomjerim je malo. Prestade… „Huh! Dobro je!“ Šćućurim se i otkunjam do jutra. Teta putuje sa rodicom i svojom i njenom djecom, tako da me familija opkolila i ispred i iza.

Jutro je osvanulo. Sjećam se serpentina i kućeraka, koje sam gledala, dok smo dolazili do Klagenfurta. Zamišljam kako bi jednu zimu voljela provesti u ovakvom kućerku, daleko od ljudi. Dan je bio sunčan, žmirkala sam nenaspavana kao mačka. Autobus parkiran i kreće shoppingovanje. Kretah se ka shopping centru sa ekipom iz busa.

Već tada sam počela da sakupljam razglednice i magnete kao suvenire, uspjeh sečak ispričati sa djevojkom koja radi na kasi. Bijaše mi drago da sam se oslobodila. Kroz Osnovnu i Srednju školu sam učila engleski i njemački jezik. Toliko su nas bombardovali gramatikom, da je znam jako dobro, ali nas nikada nisu tjerali da pričamo. No, obećah sebi da ću pričati kao Indijanac, ali da ću progovoriti engleski i da će akcenat doći sam po sebi.

A zatim nastavih da hodam ulicama i uličicama. Čitam natpise na njemačkom, u tom periodu nisam voljela njemački. Tek sam mu se vratila prošle godine. Gledam kuće i odem do kioska da zbavim nešto usput. Progovorim koju sa tetom na engleskom, prošetam gradom i vratim se do mjesta gdje je parkiran autobus.

Na ovom putovanju nije bilo predviđeno da hodamo kroz grad, već smo ga vidjeli kroz prozor autobusa. Redovi kuća sa obe strane rijeka prvo promiču. To nisu kuće, to su za naše poimanje male zgrade sa nekoliko spratova, odnosno zgrade u kojima su pretpostavljam živjeli ljudi iz iste porodice. U samom centru Klagenfurta se može vidjeti katedrala, koja je prikazana na većini razglednica. No, glavna atrakcija je mjesto na koje smo se i mi uputili – Minimundus.

Minimundus je park u kome možete vidjeti minijature građevina iz cijelog svijeta. To je raj u malom! 😛 Prelazim preko mostića, pažljivo razgledam i uživam u građevinama sa Dalekog istoka. Topim se kao snješko u proljeće. A najveća atrakcija Minimundus-a je lansiranje rakete. Imate odbrojavanje, pomjeranje blokada, a zatim spremanje rakete da se lansira, čak tu bude i dima. Sjedih tako i uživah u suncu, gledah kako se ljudi fotografišu i bijaše mi zanimljivo. Vjerujem da je to prvo i poslednje putovanje, na kojem je ljudima bilo čudno što putujem sama. Da se razumijemo bilo je i meni samoj neobično.

No, kako ne bi pokvarili ritual mojih anegdota sa putovanja, u povratku smo sa još pet autobusa čekali 3 sata ispred tunela, jer se desila saobraćajna nesreća u samom tunelu. Sa jedne strane šuma, sa druge u daljini, daljini nekoliko kuća. Bili smo u autobusu, izlazili nadajući se da je sve u redu i da ćemo moći što prije krenuti. Bešika većine je imala svoje prijedloge vezane za šumarak skriveni, no neće Bojana da bude večera mečki koja može da iskoči. Neka hvala!

Na kraju se nekako gužva raščistila, prođosmo kroz tunel i stigosmo u Banjaluku oko 3 h poslije ponoći. Dovukoh se do stana, istuširah i sjedoh u polumraku da saberem utiske. I uhvati me onaj blesavi smijeh i radost. Usudila sam se sama putovati i bilo mi je neobično, ali lijepo.

Zato savjet, bez da ste me pitali. A to inače nije na mom repertoaru postupaka. Ne propuštajte priliku da vidite neka mjesta, jer neko ne može ili ne želi da sa vama putuje u tom trenutku ili u taj grad! Ili prosto pomjerite svoje granice i probajte nešto novo! Biće vam žao, kad vas život okupira obavezama, a ni ne možete da zamislite koliko ćete izoštriti svoja čula i osjećati se sposobnijima. Nemate razloga za strah, uvijek sve bude dobro, čak i na protestima i vojnim smotrama. 😛

Uostalom, sve što može ova blesava Putnica, možete i vi. Lijep pozdrav do sledećeg putopisa… 🙂

Bojana Knežević

Komentari

Neki baner