kava, jutarnja kava, cigarete, kava i cigareta
Razmišljanja

Jutarnja kava…

U sedam sati ujutro zvoni alarm. On se ustaje prvi. Kao iskrivljeni upitnik i poluzatvorenih očiju dolazi do štednjaka i stavlja mlijeko. Dok se priprema protuotrov za spavanje, više kao da je pijan, dolazi do rolete i shvaća da vani pada kiša.

‘Ooo…’ – samo je okrenuo glavu i vratio se nazad do štednjaka. Sjeo je za stol i pustio neki od ranojutarnjih hitova. Nekim čudom se sjetio Džeja tog jutra i pustio Nedjelju, makar je bio četvrtak. I tako, u deliriju jutarnje kave na vratima se pojavljuje raščupano žensko biće. Čim mu se približila, on se takoreći ‘naobrazio’ i izvalio pred nju desni obraz. Očima je sugerirao poljubac, ali ne da ga nije doživjela, nego ga je još i odvalila vanjskim dijelom ruke. ‘Jo, što smo nadrkani jutros.’ Onda se sjetio da je jučer krenula menga, pa se povukao nazad dok je imao šanse za život. Ustao se, zagrlio je oko struka i rekao: ‘Sjedi, ja ću.’

Za nekoliko minuta oboje su sjedili gledajući jedno drugo. ‘Dok kad si slobodna?Ne radim do ponedjeljka. Je l’?Šef nas pustio jer imamo viška radnih sati, što ja znam.Dobro. Oćemo ići negdje danas ? Ooo. Kiša. Zaboravih.Kiša? – Pa vidi je.’

Čim je spazila kapi po prozoru, samo je glavu spustila na stol. ‘Ma ostajemo u kući. Neću se ni presvlačiti. Ako netko zvoni, nema nas.’ Dok je ona smišljala plan o eskivaži života, on je donio pepeljaru i bacio kutiju na stol. ‘Ma dobro. Ja imam tek predvečer posla, jutros sam se probudio sam od sebe. Kičma me ubija.’ Oboje su izvukli po cigaretu.

Prvo je zapalio njoj, pa sebi. Imali su neki običaj, da svako jutro dok su skupa, piju kavu i puše. Ali dok puše, svatko gleda u svoj ćošak i uživa u nikotinu. Kad oboje ispuše, složili bi doručak i poslije spremili po stanu što ima. Kasnije su već na putu za posao, a ako ostaju kući, sjedili bi na kauču jedno po drugom i gledali televiziju. Jutra su vrijeme kada većina ljudi nije baš svoje, ali njih dvoje je nekako bilo baš svoje.

U popodnevnim satima nisu se ni viđali, a kad legnu u krevet, spava se na veliko. Ujutro bi kretali na posao oko 7, ali već u šest su skupa za stolom. To im je bila neka njihova dnevna doza, otrov, vrijeme kad su postojali samo njih dvoje. I tako iz dana u dan, prođe godina. Bili su još uvijek mladi, poletni, spremni za sve moguće zaplete, a uživali su jedno u drugome.

Često bi zaspali jedno na drugome usred dana, zvali za gluposti, i znali se napiti u četiri popodne. Sve su to bili njih dvoje. Ali jednog dana ona se vratila uplakana kući. Otkrila je da ima rak maternice, i da mora na kemoterapiju.

Prvih desetak dana sjedila je sama u sobi. Nije bilo nikoga, sve dok se u šest ujutro nije pojavio on. ‘Ustaj neradnice. Lako je samo ležati.Šta ćeš ti tu tako rano ? -Pa zar ne vidiš ?’ Donio je kavu i cigarete.

‘Majmune, ne smijemo tu pušiti.A je l’ ? Misliš slučajno si sama u sobi? Baš slučajno su te prebacili ovdje prije tri dana?Molim?Namjerno sam ti sredio ovo da ti svako jutro mogu doći.’

Blijedo ga je gledala, dok je ispijala kavu.

‘I ti si stvarno ovo napravio za mene?A za koga drugoga. Pa ako mi ti odeš, neću imati s kime pit kavu ujutro.Obećavam ti da te više nikada neću ljutiti.’ I čvrsto ga je zagrlila oko vrata.Koga ti lažeš ?’

Oboje su se nasmijali, a već za tri mjeseca bila je kući. Kaže doktor da je sve to od dobrog raspoloženja. Samo jedna stvar mu je bila čudna. Njezina soba uvijek je mirisala po duhanu, a nigdje traga pepelu.

Nikola Vranjković

Komentari

Neki baner