Život

Kad ljubav nije dovoljna

Zora će. Grlim košulju u kojoj sam do maloprije grlila Tebe. Kao da sam zavisnik od heroina, izvlačim svaku kap tvog mirisa iz nje. Da li ću ikad moći da Te opišem? Da u riječi pretočim krv koja mi ključa od jednog pogleda? Da u snove preslikam želje i neizgovorene riječi. Razbacam sjećanja svud po sobi kao stare fotografije, i pustim da mi kosti trepere od svakog ugriza i da mi usne trnu od svakog poljupca. Zatvorim oči i udahnem te. I znam, ovako se samo jednom u životu voli. Ovako se samo jednom u životu postoji.

Prođu te ljubavi i te besane noći. Prođu te sve bačene zvijezde na morsko dno. Prođe te i život, a ne osjetiš da si živio. Umreš, i oživiš, pokidaš nerve, i svaku ćeliju u sebi zalediš. Budiš se sa ustajalim mirisom i zalud otvaraš prozore. To duša umire.

Pogledaš se u ogledalo. Naizgled isti, a potpuno drugačiji. I ne priznaješ nikom da ti nedostajem. Sa druge strane ogledala je moj svijet. Ostavljen i osamljen, sa reckama na zidu, po jedna za sve ono što sam izgubila i čega sam se morala odreći i po jedna za svaku noć kad si mi nedostajao. Za svaki uzdah koji bi se razbio o zidove i umro na usnama dok sam pokušavala da te dozovem. Da još samo jednom osjetim Ljubav.

Često Ti kažem da život rijetko daje druge šanse. Naučili smo živjeti bez nas, disati, i vjerovati da smo srećni. Naučili smo postojati u istom svijetu, i davati šanse ljudima, i naučili smo dodire bez kože i uzdahe bez glasa. Kako smo isprazan život živjeli. Kako su blijede noći bile i kako su godine prošle pored nas, a da se nismo ni osvrnuli. Posrtali smo bez šanse da se oslonimo jedno na drugo, i voljeli smo prividne iluzije, misleći da je to sreća, a sve ovo vrijeme sreća je bila samo riječ. Jer Mi nismo sreća. Mi smo više od toga. I više od Ljubavi. I više od Obožavanja. Ako je postojao Smisao za živjeti – onda smo to Mi.

I opet – želim Ti nešto reći.

Želim se priviti uz tvoju kožu i utonuti u sjenke, dok mi krv ne proključa mirisom Tvojim.

Želim nadoknaditi sve godine koje su pored nas prošle tako bezrazložno. Kao da nikad nismo postojali.

Želim te držati za ruku, i stajati pored tebe i prkositi cijelom svijetu jer ne znaju oni šta je Ljubav. Tužni su to životi radi reda, komšiluka ili straha od samoće.

Ne plaši me samoća. Ne plaši me ni smrt. Plaši me da ću opet morati da živim životom bez tebe. Plaši me da mi nikad više koža neće goreti tvojim dahom. Plaši me da nikad više neću provesti besanu noć na tvom ramenu i da više nikad neću biti ovako živa. Plaši me da više nikad neću obuzdavati vrisak ugrizom za rame.

Ne plaši me svijet, ni ratovi, ni osude, ni da se nebo otvori. Plaši me samo da mi je život previše kratak da te ovako zauvijek volim.

Zaćutim i zagrlim te. Pišem ti. Zamislim te. Ispišem hiljadu stihova i obrišem ih. Brinem za tebe. Srce mi preskoči i zaboravi kucati pa moram da ga podsjetim da je živo, da je možda čak i po prvi put istinski živo. Malo je reći da te Volim. Malo je i napisati te dvije riječi jer one više nemaju snagu Ljubavi. Ni da ti dušu istetoviram po koži malo je. I da ti krv svoju pod stopala prolijem, malo je. I cijela vječnost malo je. Jer ti jesi bio Ljubav mog života. Ali danas si tako mnogo više od toga. Danas je malo da kažem da sam svih ovih života traganja i lutanja hrlila ka tebi. Da te nađem. Da te volim. Da se predam.

I kako god da se ova noć završi, ti ćeš biti moja glad, smisao i ljubav svih mojih života.

Selma Šljuka

Komentari

Neki baner