Život

Odlazak u drugu realnost

Ovo je priča, koja ima korijen, koja je cvjetala, koja se osušila… I, od koje je prošlo neko vrijeme. Misli dolaziše, spajaše se u riječi, riječi u rečenice, pa sjedoh i krenuh sa kuckanjem u gluvo doba noći. Muza Kaliopa mi je pravila društvo.

Početak je startao prije 15 godina. U prostor mi, sasvim tiho i bez pompe, čak iznenada, uđaše djevojče, osmijeha koji obasjavaše prostoriju. Opet u neku ruku neobično, jer sam ja kao čudak i izopćenik bio atipičan u odnosu na nju, koja je bila sve to što ja nisam. No, Svemir nas je spojio u jednom društvu, gdje smo se vrlo brzo energetski i verbalno povezali. Komunikativna, izvrsna retoričarka, koja je od jedne riječi pravila tri, a kako sam i sam takav, učestili smo sa druženjem i jagmom za riječi. Oboje smo imali toliko toga da kažemo, a kako volimo pričati, bijaše to sudar riječi, pa sam često doma znao vraćati nedopričan (a, ne volim to).

 

Godine su se nizale, ljudi su dolazili i odlazili, no mi smo ostajali kao tandem, koji lijepo funkcioniše. Isprva je bila zaboravljiva, što je meni bilo strašno neodgovorno. No, odrastali smo skupa, imali 809 tema, a nijednu nismo uspijevali zgotoviti, jer je vrijeme koje smo provodili zajedno, brzo letilo. Ja sam bio osupnut njenim govorom i obimnosti istoga, dok ja njojzi bijah sveštenik, psiholog, pokretač na fizičku aktivnost. Često je znala da busa, jer nije bila motivisana za fiskulturu, koju obožavam, no pridruživala se. I, uspjevah s obzirom na njenu jaku astrološku kombinaciju.

Često je znala reći, da je moj vazduh znao raspirivati njenu vatru. Moje slobodnjaštvo je uticalo na njen stidljiv, pomalo bojažljiv stav o tome, šta bi selo moglo kazat’. Jeb’o selo! Idemo se oslobađati nekih tekovinskih zadojenja, kojima smo, poput radijacije bili izloženi odmalena.

Imali smo tematiku, koju niko nije znao, čak ni njeni, niti moji ukućani. Moja naklonost slušanju, psihologiji i govoru, bilo je ponekad rješenje sa situacijama, sa kojima je kuburila. Naučila se nositi sa onim što sam joj govorio.. Direktno, bez uvijanja, i razvlačenja. Nije joj uvijek godilo, ali je znala na čemu je, kad me priupitavala za savjete i opise događaja.

Ona je meni pružala tu verbalnu protočnost, pa smo zajedno, kad bi se našli, mogli hodati i komunicirati po 5 ura, a prilikom rastanka, pred njenom avlijom, još stajati neko vrijeme, i razglabati.  Skupljale su se putešestvije, izleti, izlasci, koncerti, druženja… Bili smo kao utočište jedno drugom, jer smo se međusobno osjećali ugodno. Naučih neke stvari, kroz njene lijepe opisne i duge rečenice, i zato joj se prije nekog vremena zahvalih. Mnijenja sam, da svako zaslužuje iskren kompliment, dok se kritika kaže, samo ako neko traži da je čuje.

Sjećam se vremena, jedne godine, kad imah težak, ali iznimno poučan period. Kako ne bijah ni blizu doma, grada i države u kojoj se rodih i odrastoh, znao sam lunjati gradom u koji se tada preselih. Bez znanja jezika i nemogućnosti izražavanja, koje je prosto dio mene.. bez poznatih ljudi, bez ikoga sa kim bi mogao popričati o temama, koje ne može svako razumiti, i neimanja novih, te pride silnih neprijatnih situacija, često sam znao hodati sam, u potrazi za dijelovima grada, koje do tada nisam posjetio, što zbog rekreacije, što zbog odmaka od nekih neprijatnih ljudotinja i atmosfere, koja me gušila gore nego li omča, koja se obavija oko vrata.

Jedan dan bijaše šućmurast, sa naizmjeničnim razdobljima sunca, kiše, vjetra, magle, čega već ne, koje nazvah vremenskim PMS- om.  Zatekoh se u jednom omanjem parku, sa ne puno ljudi unutar njega. Stacionirah se ispod drveta kestena, ispod kojeg je bila klupa, izvadih telefon, željan toga da prozborim sa nekim, a ranije prije toga smo otprilično utanačili vrijeme da prebacimo koju. Razgovarali smo, kako mi umijemo, neopterećenim, a nama dragim temama, kako da imamo čitav mjesec pred sobom, da prevrnemo sve što nas interesuje.

Vrijeme se opet po stoti put taj dan uzjebalo i nebo krenu da plače. Zahladi…  Bijah bez kišobrana i obučen u laganu, ljetnju odjeću. Ostadoh sjediti ispod krošnje, koje me je koliko – toliko štitilo od kapljica. Oko mene se skupiše rijetki prolaznici, a kako nisu imali pojma o čemu zborim, nastavih sa pričom.
Kiša se nije šalila, pojačala je svoj intenzitet pada i progustila svoje kapljice.

Pojavi se vjetar. Ustadoh i približih se stablu, zbog zaštite od nevremena (ne, nije bilo grmljavine).  Cijelo vrijeme smo ostali na vezi.

Nakon što se postmenstrualni ciklus smirio, krenem se kretati, ka mjestu gdje obitavah.  Ne koristih metro, niti bus, želio sam hodati. Od parka do ćumeza bijaše nekih sat vremena tabananja.  I dalje smo mljeli, uho je već tad bilo utrnulo. Dojdoh, uđoh, vidjeh nedraga lica, no na mom bijaše osmijeh. Bijah ispunjen kao Cicciolina u trojcu (komparacija jeste perverzna, ali se jedina javila da učestvuje).  Mobitel se ispraznio, a mi nismo zatvarali pjevalicu.

Međutim, tokom godina, unutar mene je uvijek postojala neka anomalija, koja me je na neki način upozoravala.  Tome nije pomoglo ni to što je radila neke stvari, koje su meni bile nepojmljive, a njoj sasvim uredne. Za jednu radnju mi reče, da nije imala vremena javiti, sve bijaše nabrzinu. Čudno, jer je poznavah, i znam koliko o svemu promišlja, prije nego li djeluje. Nismo se ni viđali svaki dan, niti čuli, nismo od te vrste, koja je 24 zajedno. Umarajuće je, opsesivno i naporno. Oboje volimo slobodu i da sopstveno vrijeme provedemo, svako u svojoj odgovarajućoj djelatnosti, no kako smatrah da smo bliski, bijaše mi negativno iznenađujuće. Bilo je toga još, no ona nije mogla da shvati, zašto su te radnje meni izazivale potrebu za bljucanjem.  Strašno poštujem lojalnost, a imam animozitet prema izdaji. Ta njena djelovanja doživjeh tako.

Došao je period kad sam se osjetio otuđen od nje. Pored svega, smetala mi je njena uklještenost u status quo i nepomicanje u vlastitom razvoju. A, meni je dosadilo godinama pričati o metodama odbacivanja, onog što je htjela, ali se nije trudila. Imaše isuviše jak racio. Zaključala se u začarani krug, i bacila ključeve.

Završili smo odnos, bez svađe i prepirke, mirno kao nježno strujanje lahora. Razišli smo se u vibracijama. Moja više nije trpila nepomicanje sa mjesta i robovanje štetnim uticajima, izvana i iznutra jednog bića. I dalje mi je draga, ali prosto volim progres, koji nedozvoljava lelujavost, bilo moju, bilo ljudi iz okoline. Sa njom je završila ona najteža čistka… Čistka ljudi.

I, dalje sam joj zahvalan na vremenu, kad nam je bilo lijepo…

Tibetanski Mistik

Komentari

Neki baner