Život

Ljubav je mrtva

Prtljao sam sa svežnjem ključeva ispred stana, psujući u bradu po ko zna koji put samog sebe što nosim toliki metal sa sobom. Pokušaj prvi. Drugi. Treća sreća. Baš kako i kažu. Zabauljao sam u stan. Ona posljednja čaša bila je višak.

U uskom hodniku osjetih punu aromu oblaka mirisa koji me je pratio. Gorčina cigareta, kiselost vina, slatkoća njenog parfema. On je dominirao, probijao se polako ispod svih drugih mirisa i milovao mi nosnice. Usne su se još uvijek sjećale njenog okusa, a vrat je nosio ugriz kao pečat potvrde. Meso što postade njeno tu noć. Na njenu žalost, bio sam neposlušna lovina. Ili je ona možda bila loš lovac? U svakom slučaju, otišao sam na vrijeme.

U prvi mah sam pomislio da je to samo igra mjesečine i sjenki na kauču u mom dnevnom boravku i ne pridadoh tome neki značaj, ali upalih svjetlo i ugledah nju. Ležala je, kao od majke rođena, nepoznata žena na mom kauču. Zbunjeno sam pogledao po stanu. Moje knjige složene na komodi po nekom redoslijedu samo meni znanom. Radni stol s pisaćom mašinom iz koje viri papir s prvom rečenicom novog romana.

Ostatak je u mojoj glavi, uredno napisan, složen i spreman za izdavanje. Korpica puna zgužvanih listova papira, dokaza mog zločina. Ubijao sam svoj roman, list po list. Da ih neko otvori, vidio bi da na svakom piše ista rečenica.

Dopola ispijena boca viskija pored svežnja novih listova, spremnih za smrt. Vojnici u prvim redovima, željni da se dokažu. Pepeljara ispražnjena prije nego ću izaći, već do jutra će biti puna opet. Da, definitivno sam bio u svom stanu. Ko je onda ona?

Pogledom je besramno pretražih. Ništa nije skrivala. Nije da sam imao nešto protiv nage žene koja me dočekuje u stanu, ali zašto? Ko je ona? Kako je ušla unutra? Djelovala mi je tako poznato, a opet neznano. Te oči, njihov zanosni pogled ispod obrva. Slapovi smeđe kose što su se bezobrazno prosipali po njenim golim ramenima. Jedre dojke izvajane rukom božjom. Dodir mog pogleda ode i niže, niz stomak i njene noge, pa se vratih natrag do ovalnog lica i ružičastih usana nalik pupoljku.

„Nisam te očekivala ovako rano“, reče ona osmjehnuvši se.

„Očekivala ovako rano?“, podigao sam obrvu zbunjeno. „Slušaj, nije da imam nešto protiv gole žene na mom kauču. Naprotiv, počastvovan sam, ali… Ko si ti? Kako si ušla?“

„Zar me ne prepoznaješ?“

Još jedno putovanje niz njene obline, posjetih svaku udolinu i prođoh svaku krivinu. Zaustavih se na prvoj i posljednjoj stanici mog puta, njenom licu. Prćastom nosiću i bademastim očima što me natjeraše na predaju. Poznata, a opet neznana.

„Ima nešto poznato u tebi, ali nikako ne mogu da odredim šta. Nemoj mi samo reći da smo nekada spavali, a da te se ne sjećam jer se sjećam svake žene.“

„Ali, spavali smo.“

Opsovao sam u sebi. Zar je moguće da sam spavao s njom i da je se ne sjećam? Nemoguće.

„Jesi li sigurna?“ Jesam li mogao biti veći kreten? Šta ako sam imao posla s nekom lujkom? Vjerovatno jesam. Magnet sam za čudake. Uvijek bio i ostao. Nikako da promijenim magnetizam.

Zabacila je glavu i nasmijala se zvonjavom jaglaca s početka maja. „Mislim da bi se trebala predstaviti. Ja sam Ljubav.“

Znao sam. Neka lujka. Zašto sam mislio da je drugačije?

„Ljubav? Neobično ime. To ti je scensko ime ili? Hajde, reci mi ko te je nagovorio na ovo? Ako je ona budala, kunem ti se da ću ga…“

Blago mrštenje obrva, talasi na njenom čelu. „Zašto misliš da me je neko poslao? Nije niko. Trebam ti. Zato sam i došla. Ako ćemo pričati o tome, ko me je poslao, onda si to ti. Ili bolje da kažem, ti si taj koji me je stvorio.“

OK, sad sam definitivno siguran da imam posla s lujkom. „Slušaj, mala. Stvarno ne znam ko si, ali ovo postaje malo previše. Pokupi se i idi, jer nisam pretjerano raspoložen da slušam tvoje nebuloze. Zgodna si i sve to, ali razguli.“

Podigla se s kauča gipko poput mačke. Dojke joj se zanjihaše. Prekorno je stavila ruke na bokove.

„Slušaj me dobro, idiote“, rekla je. „Ja sam Ljubav, prava, istinska. Ona o kojoj snimaju filmove i pišu romane. Došla sam jer uporno bježiš od mene i živiš životom kojim živiš. Stvorio si moj lik u svom romanu. Da, ne gledaj me tako. U onom romanu što ti stoji u glavi. Istom onom što pišeš noćima na onoj mašini.“

„Ljubav ne postoji“, rekao sam joj prezrivo i posegnuo za cigaretama u džepu sakoa.

Lik koji sam stvorio u romanu nije bio ništa drugo nego Frankenštajn, stvoren u laboratorijama mog uma od žena koje sam volio i koje su me voljele. Skrpljen od uspomena, snova i želja. Onih istih žena čije sam tragove još uvijek nosio negdje unutar sebe, što uzeše po komad mene za uspomenu. Svih onih što utekoše. Pravih u pogrešnim trenucima.

„Ali postoji!“, vrisnu ona i ljutito lupi nogom o pod. „Evo me!“

Taj njen pokret učini da se malo bolje zagledam u nju. Naravno. Tek sam sada to primjetio. Oči, usne, nos. Dojke. Noge. Sve to je nekada pripadalo drugim ženama. Kako je to moguće? Lud sam. Pijan. Nešto treće, ali to nikako nije moglo biti moguće. Ljubav da stoji ispred mene u obliku koji joj dadoh u svom nezavršenom romanu. Zapravo, nezapočetom.

Nemoguće. Prosto nemoguće. Likovi iz romana ne mogu izaći van listova papira na kojima su napisani. Ne mogu izaći ni iz glave pisca. To su samo loše ideje korištene u filmovima i romanima. Moram prestati piti.

Pa opet, nisam mogao skinuti pogled s nje. Prišao sam joj i udahnuo njene mirise. Kako je samo poznat bio. Budio je uspavana sjećanja, dizao talase iz dubina. Posegnuh rukom ka njoj, pomilovah saten mliječne kože. Da, poznavao sam je. I taj pogled bademastih očiju i miris i krivine i udoline njenog tijela koje istražih bezbroj puta. Dodir te nježne puti. Okus tih usana oblika pupoljka. Koliko se samo puta rascvjetao pod mojim.

Ali, kako je ovdje? Zabranio sam joj pristup odavno. Tako sam želio. Tako je trebalo da bude. Zaustila je nešto da kaže, ali sam samo otišao do stola i pisaće mašine.

„Šta to radiš?“, upitala me je dok je stajala iznad mene gledajući me kako vadim komad papira iz mašine, gužvam ga i bacam, a onda stavljam drugi.

„Ubijam te“, rekao sam tiho. „Nešto što sam trebao uraditi davno.“

Svakim novim slovom na bjelini papira, njena moć je slabila. I konačno, nakon tri rečenice, nije je bilo. Nisam ni morao okretati glavu da znam da je nestala iza mojih leđa, isto onako kako se i pojavila. Raspršila se kao sjenka pred svjetlom.

Dohvatih flašu i prinesoh je ustima zadovoljan onim što sam napisao.

Ljubav je mrtva. Ja bih to trebao znati. Ja sam je ubio.

Mirnes Alispahić

Komentari

Neki baner