Advertisement

Život

SMAK SVIJETA I 4 JAHAČA APOKALIPSE

Krenuh da pišem ovaj tekst i znam da ću trebati ponovo pročitati pojedine dijelove „Biblije“, jer ne volim da o bilo čemu pišem po sjećanju ili onako – na pamet. No, ovo neće biti moja interpretacija „Biblije“, postojeće su već izazvale mnoge sukobe tako da vjerujem da nova nije potrebna.

Dok tako čitah stadoh i zapitah se štošta. Smak svijeta, zašto izaziva toliko kontradiktorne reakcije kod ljudi.

Jedni će reći: „Opet? Ma nemojte mi krasti dragocjeno vrijeme tim izmišljotinama!“

A drugi? Drugi će se uplašiti. Zamislite, da se javljate na telefon i sa druge strane vam glas neke Roske, Kleopatre ili nekoga sličnoga kaže: „Novi Smak svijeta je na pomolu.“ Još ako doda: „Pokaj se grešnice / grešniče!“ Ima da se zaledite.

Dok se malo saberete i povratite iz šoka, krenuće pitanja: „Gdje? Kada? Otkud vam taj podatak?“ Ili ćete dotrčati do TV ili novina, da provjerite informaciju.

Ali čega se plašite, pa zar to nije trenutak, koji se na religioznom nivou čeka, kojem se teži i koji većinu podsjeća da bi trebali biti čovječni? Kako stoji u jednoj molitvi. „I koji će opet doći sa slavom da sudi živima i mrtvima, Njegovom carstvu neće biti kraja… ili nastavak … Čekam vaskrsenje mrtvih i život budućeg vijeka.“

Zašto se plašite „strašnog suda“ ili „sudnjeg dana“ (mnogo je naziva)? Da li u vama izaziva strah to što niste bili dobri ljudi ili to što niste stigli uraditi sve što ste željeli ili planirali? Da li bi se nešto u vašim životima promijenilo, da ste znali ranije kada će biti? Da li bi pali u ropac, pravili skloništa ili bi se možda sabrali i počeli da uživate u svakom trenutku i bili Bolji Ljudi?

Mnogo postavih pitanja, a slijede nova. No, haj’mo sad jedno po jedno! Krenućemo od pojma Apokalipse, nadovezati se na Srednji vijek, proračune dana kad bi trebao nastupiti „Smak svijeta“, te završiti sa onim čega se ljudi danas plaše.

Smak svijeta ili na grčkom Apokalipsa (otkriće) najavljuju katastrofe koje dovode do kraja istorije, čovječanstva i dolazak Božijeg kraljevstva. Riječ Apokalipsa se odnosi i na grčki naziv posljednje knjige Novog Zavjeta – Otkrivanje. Dolazimo dalje do četiri jahača Apokalipse, koji se upravo pojavljuju u šestoj knjizi – Otkrivanje. Samo opisivanje 4 jahača Apokalipse je bilo prilagođeno, primjetićete, vremenu u kome je „Biblija“ nastala. Dolaze kao nagovještaj kraja svijeta i otvaranje prva četiri od ukupno sedam pečata.

Prvi jahač dolazi na bijelom konju, sa lukom i strijelom, na glavi imaše vijenac i  nastupi osvajački. On predstavlja antihrista, uloga mu je da zavede ljude, navede ih na sukobe. Metaforičko značenje za njega je POHLEPA.

Drugi jahač dolazi na riđem konju, nastavlja tamo gdje je prvi započeo, došao je da uništi mir na zemlji i natjera ljude da se međusobno poubijaju. U ruci drži mač i simbol je RATA.

Treći jahač jaše na vrancu (crnom konju), sa vagom u ruci, dolazi među preživjele i ranjene, donoseći sa sobom GLAD I BOLEST.

Četvrti jahač jaše na sivcu – nađoh fotografije gdje je na bljedunjavo zelenom konju, koji izgleda kao kamen prekriven mahovinom, pakao ide za njim (ili kako nađoh u jednoj interpretaciji da ga prati Had – grčki Bog podzemnog svijeta). Dana mu je vlast nad četvrtinom zemlje, te ima moć da pomori ljude sa moćima prethodnih jahača. On simboliše SMRT.

Ako nastavimo dalje kroz vrijeme dolazimo do Srednjeg vijeka, gdje je crkva imala jak uticaj. Narod je slijepo vjerovao sveštenstvu, živeći u strahu da ne budu kažnjeni, istovremeno boreći se za život. Bili su nepismeni i nisu imali uvid u spise o kojima su sveštenici propovijedali, a ljudi teško da mogu bilo kakvu nedaću preživjeti, bez da vjeruju u nešto. Jedina opcija, koja im je preostajala bijaše da budu poslušni i da se slijepo pokore. I zamislite u jednom takvom trenutku da dođe do pomračenja sunca. Za njih je to bio kraj svijeta, jer su upravo naljutili Boga o kome sveštenstvo propovijeda. Još kad je u 14.vijeku došlo do širenja nepoznate bolesti (za koju se vjeruje danas da je bila kuga), tzv. Crne smrti, ljudi su bivali sve sigurniji da je kraj blizu.

U doba renesanse se pojavljuju i prvi matematički proračuni Smaka svijeta, koji se nisu obistinili. Pa su se tako kroz istoriju nizale godine i proroci. Da bi došli svi zajedno do 21.12.2012.godine i čuvenog Tun-a, majanskog kalendara, koji je tu stao. On je poprilično isprepadao svijet, jer Maje nisu bili divljaci koji tamo trčkaraju unaokolo, već su iza sebe ostavili neizbrisiv trag u istoriji. Ljudi, koji su se bavili dublje istraživanjem majanskih kalendara (Majanci su ih imali puno), krenuli su da proučavaju i ovaj kalendar, te su došli do interesantnih zaključaka. Maje nisu predvidjeli kraj svijeta, već evoluciju svijesti. Ovaj kalendar  počinje unazad nekoliko milijardi godina i ima sedam dana i šest noći, gdje svaki dan ima neku bitnu „promjenu u evoluciji ili lekciju“, a noć služi za prilagođavanje. Pa tako prema naučnicima, sad smo na visokom nivou svijesti. Nismo robovi ni kmetovi, ako to ne odlučimo biti, imamo neviđene mogućnost, dostupnost prirodnim izvorima i izvorima informacija, život nam je u mnogočemu olakšan.

Postavlja se pitanje samo, koliko smo mi to u stanju da shvatimo i šta ćemo učiniti sa svim saznanjima? Da li ćemo voditi računa, da ne uništavamo prirodu? Mi zatežemo naše odnose sa prirodom kao praćku, no kad se praćka vrati, boljeće nas.

Postapokaliptični filmovi prikazuju kako se ljudi odnosi jedni prema drugima, kako se bore za opstanak, ne shvatajući da ima dovoljno za sve. No, teško je stvoriti nove zalihe, onome ko je živio naučen da mu je sve na dohvat ruke ili bolje rečeno u konzervi.

Da li ćemo se i dalje plašiti nepoznatoga i smrti, kao što su se naši preci plašili kroz istoriju? Sad je strah od Smaka svijeta malo se izmijenio, te se ne može u tolikoj mjeri povezati sa religijom. Sad imamo strah od smrtonosnih virusa, nuklearnih zima, koje su izazvane nuklearnim ratom. Ova dva straha još i asociraju na jahače Apokalipse, no nama oni nisu bili dovoljni pa smo dodali: udar asteroida ili meteora u Zemlju, crne rupe, tsunamije , vulkane, zemljotrese i sl.

Da li ćemo izvršavati samoubistva dan prije nego što je neko najavio „sudnji dan“, vjernici znajući da je grešno, ljudi koji stavljaju fokus na karmu sebe vraćaju unazad takvim postupkom, ili ćemo biti dovoljno smjeli i nastaviti živjeti? Uostalom, plašiti se smrti je besmisleno, ako smo ZNALI ŽIVJETI.

I to me vodi dalje na onu priču o „SUSRETU SA SMRĆU“. Čovjek sjedi u taverni u Damsku, preko čaše vina vidi Smrt, kako stoji na drugom kraju prostorije. Počinje plakati… „Nije još  došlo moje vrijeme.“ Napušta Damask, jašući konja kroz pustinju. U jednom trenutku osjeća žeđ. Pogleda ispred sebe – stoji Smrt. Čovjek zaplaka, govoreći, kako to nije moguće, jer joj je pobjegao u Damasku. A Smrt stavljajući ruku na njegove rame odgovori: „Takođe, bijah iznenađena kad sam te vidjela u Damasku, moj sastanak sa tobom je oduvijek trebao biti ovdje – u pustinji.“

Iskreno, vjerujem da ljudi imaju veći problem sa životom, koji žive, a kojim nisu zadovoljni, nego sa Smakom svijeta, Strašnim sudom i smrću. No, to je već do svakoga od nas i ne bi bilo loše obaviti koji razgovor sa sobom. Mogli bi se pozitivno iznenaditi budučnošću.

Bojana Knežević

Komentari