Klasici

Herman Hesse – Demijan

Koliko je jednostavno pisati o jednom od omiljenih autora i jednoj od omiljenih knjiga? Hesse je autor, čiji komplet knjiga imam u svojoj Biblioteci. Pored toga što je bio pacifista, volim čitati njegove knjige, jer se u njima dotiče filozofije meni dragog Dalekog istoka. Iako je knjiga „Igra đinđuvama“ („Igra staklenih perli“) ubjedljivo najbolja njegova knjiga, ova mi je ipak draža.

Ovo je knjiga, koju sam do danas pročitala barem pet – šest puta i uživah u svakoj stranici. Svaki put u ovoj knjizi nađem rečenicu, koja prije nije doprla do mene. Glavni lik Emil Sinkler i njegov razvoj na duhovnom nivou su nevjerovatni. Možete sjesti i diviti se etapama, koje prolazi taj u početku sramežljivi dječak, kojem je dom utočište i koji u nekom trenutku doživljava unutrašnja previranja, kad na putu svog života nailazi na maltretiranje od strane drugog dječaka Franza Kramera. Naravno, jedan od najvećih utisaka ostavlja prvi razgovor Emila i Demijana, u kome ga Demijan dovodi do ruba, a ustvari ga vodi ka samom sebi, te nam ostaje nepoznanica kako je Demijan rješio sukob za koji je saznao silom prilike.

Demijan je prije svega neobičan, neki bi rekli čak čudan dječak. Njemu su poznate neke stvari, koji uz svoju majku Evu otkriva, jedan svijet koji bi drugima bio okultan i strašan, a zapravo samo nepoznat.

U knjizi se obrađuje i detalj iz „Biblije“, priča o Kainu i Avelju, ali na jedan drugačiji način, pominjući pri tome sektu „Kainićana“. Istražih i nađoh podatak o postojanju gnostičke sekte Kainita, koji su bili protivnici zakona i vjerovali da je pravo jačega da ubije slabijeg.

No, ono što je meni interesantno je motiv koji se provlači tokom čitave knjige, odnosno pominjanje ljudi sa znakom – „žigosanih“, ali ne na način na koji mi to svakodnevno čujemo. Mi to više upotrebljavamo kao opis onih koje je društvo obilježilo, kako bi njihov znak bio podsjetnik da su ti ljudi slabi ili zli. No, u ovoj knjizi nije tako, ovdje je to više znak zbog kojeg se drugi plaše, jer ispred sebe imaju nepoznatu i neistraženu prirodu. Odnosno imaju osobu sa kojom se ne znaju nositi, jer nisu imali prije dodir sa takvim ljudima, pa onda o takvim Bićima kroje priče u skladu sa svojim intelektualnim i kreativnim dometom. U današnjem vremenu mnogo toga se još klasifikuje kao čudno. A čudno je sve što je novo, neistraženo i drugačije od onog što se smatra kvazi normalnim.

U knjizi se pominje Abraksas, koji je istovremeno i bog i đavo – odnosno postoji u skladu sa dualizmom.

Istražih malo o samom Abraksasu. Abraksas je mitološko biće, stvorenje sa glavom pijetla, zmajskim nogama i bičom u ruci. Ono što nađoh, smatra se, da je njegovo ime se koristilo u početku za Svevišnjeg, a ime mu je poteklo od riječi abrakadabra. I nešto jako zanimljivo, smatralo se da slova njegovog imena predstavljaju sedam stvaralačkih moći (odnosno nebeskih tijela Sunce, Mjesec, Merkur, Venera, Mars, Jupiter i Saturn, koja su dala ime danima u sedmici )i planetarnih anđela. Ime mu sadrži numerološku vrijednost broja 365 (grčki ΑΒΡΑΞΑΣ  ; Α = 1, Β = 2, Ρ = 100, Α = 1, Ξ = 60 , Α = 1, Σ = 200). No, koliko se plašimo nepoznatoga i koliko zatvarmo okvire svojih pogleda najbolje govori sljedeće. Abraksas je smatran božanskom emanacijom, a zatim ga je hrišćanska crkva proglasila demonom. Iz krajnosti u krajnost.

Abraksas nije bio nepoznat ni Carlu Jungu, koji je u traktatu „The Seven Sermons to the Dead“, 1916. godine definisao Abraksasa kao zaboravljeno vrhovno božanstvo, koje je objedinjavalo sve suprotnosti u jedno, takođe ni Homeru ili u modernije vrijeme Carlosu Santani, koji je album iz 1970. godine nazvao upravo prema ovom mitološkom Biću.

Čitajući se vidi kako padaju uvjerenja Emila Sinklera, kako ga likovi vode kroz knjigu i kroz njegovo odrastanje. Ono što je meni bilo jako zanimljivo je njegova otvorenost, da čuje novu ideju. Uopšte nije važno da li će se složiti sa novim, ali mi je drago da je otvoren da razmisli o nepoznatom, a ne da osudi po obrascu ponašanja iz prošlosti. Kroz knjigu ga „vodi“ prvo odnos sa Franzom Kromerom, koji mu prvi poljulja postojeći svijet, budeći ga iz uljuljkanosti doma, na momente se osjeća, kao da ga je otrgao od njegovog svjetlog svijeta i porodičnog doma i topline. Zatim se pojavljuje lik Maksa Demijana, koji će dalje imati važnu ulogu kroz knjigu. Njihova povezanost postaje nevjerovatna. Oni su kao učenik i učitelj, koji koračaju istom stazom, koja je nekada blizu, nekada daleko.

Do potpune transformacije lika Emila Sinklera i kretanja u pravcu rasipnika, vođenje raspuštenog i raskalašenog života, dolazi u trenutku kad odlazi u pansion, gdje se pojavljuje i novi junak na sceni te njegove životne faze – Alfons Bek. Zatim shvata besmisao takvog načina života povlači se u sebe i tada po prvi put vidi djevojku, koju je nazvao Beatriče. Ona ga podstiče da slika sliku, na kojoj je osoba koja ima crte lica i muškarca i žena i shvata u nekom trenutku da je to upravo lik Demijana, ali će se još više iznenaditi kad upozna gospođu Evu. Sa tom promjenom pojavljuju se nova dva lika u njegovom životu, prvo je Pistorijus, koji je sin paroha, svira orgulje u crkvi, ali koji želi da propovijeda o novoj religiji, a drugi lik je Knauer, koji vjeruje da je pronašao svoj duhovni put, ali još uvijek nije integrisao lekcije iz svjetovnog dijela svoje ličnosti. Da bi na kraju upoznao gospođu Evu, majku Demijana i shvatio da ju je naslikao prije nego što ju je ikad vidio.

Kad pogledate sve ove likove koji su hodali kroz njegov život, izgleda da ne postoji povezanost među njima. No, prevarili bi se… Svi su oni etapa  kružnog toka Emila Sinklera ka sebi samom.

Kroz knjigu će se pominjati i kabalisti, spretne slučajnosti ili Sinhroniciteti (Carl Gustav Jung  je prvi upotrebio ovaj izraz).  

I mogla bih tako u nedogled da pišem, no valja vam i neke druge stvari danas obaviti. 😉

Ova knjiga je kao klackalica između dobra i zla, svjetovnosti i duhovnosti, izvana i iznutra. Ima takođe i dodirnih tačaka sa Ničeom i knjigom „Tako je govorio Zaratustra“ stvaranje sklada između spoljašnjeg i unutrašnjeg svijeta. Povlačenje u svoj oklop kao kornjača, kako bi se spoznalo, ono što se nalazi duboko u nama. Nemir, koji znamo da je neprirodan i težnja ljudskih Bića za harmonijom.

Bojana Knežević

Komentari

Neki baner