Razmišljanja

Tekst za sve koji se osjećaju drugačije

U koliko ste ljudi u životu uprli prstom i rekli on/ona su čudni, a ustvari samo Drugačiji? Ljudskim Bićima je sve čudno što iskače iz šablona, što nije dio sistema, koji je njima poznat i koji prihvataju vjerujući da je to jedini način da prežive.

No, zašto se društvo grozi Drugačijih i ko su oni zapravo? To su najčešće ljudi koji razmišljaju svojom glavom, koji se usuđuju raditi stvari prije drugih, koji ne robuju šablonima, Individualci, Vizionari ili Sanjari.

No, prije nego budem ispisala ove retke o Drugačijima, da se osvrnem na Iste i njihov pokušaj da se predstave kao Drugačiji, pa pominju Galaksije i Dimenzije iz pomodarstva.

No, jedan mudar čovjek je davno prije nego se rodih rekao: „Kad majmun uzme da svira saksofon to ga ne pretvara u muzičara.“ Možda bude muzikant, a takvih je sve više.  Neki se ljudi ne daju tako lako omesti, pa me podsjete na reklamni slogan. Tako da se neke stvari ne mogu kupiti novcem (značajnim pogledom kojem je pametnom dosta), a za sve ostalo tu je lopata ili tava.

Pa sad da krenemo o Drugačijima.

Istorija je puna primjera, gdje su Drugačije spaljivali. Sve ono što se nije uklapalo u mjerila društva smatrano je da treba uništiti prvom prilikom, kako ne bi ometalo većinu ili slučajno im pokazalo da postoji mogućnost da koraknu naprijed, dok stoje na jednom mjestu, a prijeti im se da u ogradi koja nije mnogo visoka je sprovedena struja. Kako da ne? Da li je iko ikada uspio da slomi jedan prut? Naravno da jeste. Da li je iko ikada uspio da slomi 15-20 pruteva u istom trenu? Naravno da nije! Shvatate o čemu govorim.

Da li je teško biti Individualac, a ne biti grupnjak/masnjak, koji moli za mrvice tuđe pažnje. Svaki put se iznova obradujem kad vidim na ulici Individualca. Nekoga ko sa energijom, odjećom, detaljima izražava svoju kreativnost i stvara čuda. Pogledi Individualaca su različiti. Neki hodaju gordo, drugima se u očima vidi strah naučeni da se ljudi okreću za njima i upiru prstom. No, kako kažu stihovi jedne pjesme: „Smiješni nisu u areni, već  su gore – na tribini.“

Vizionari su ljudi, koji imaju toliko kreativnih ideja, koje ne pripadaju vremenu u kome postoje, ismijavali su ih vjerujući da su njihovi izumi glupost. „Ma da, baš će čovjek letjeti – ptice lete, pričaćeš sa nekim ko se nalazi na drugom kraju svijeta, zemlja je ravna ploča inače bi voda iscurila“ i slične ideje. Ma koliko bili čudni za svoje vrijeme, oni su svoje izume doveli do kraja. I kad bi im rekli da opet nisu uspjeli, samo bi još upornije pokušavali naći rješenje. Danas recite bilo kom naučniku da nije uspio, samo će vam se nasmijati u lice, jer zna da greške ne postoje, samo nije podesio sve parametre, kako bi izum radio. Ti entuzijasti i „gluvi“ ljudi, koji su išli svojim putem i nisu se obazirali na „ometače“ su ostali zabilježeni u istoriji. A ometači, samo ih je prekrila zelena trava, kad je došlo vrijeme da pođu. Iskreno, ponekad se pitam kako je Tesla uspio da preživi. Imao je izvanredan Um, da li je svijet već bio evoluirao, pa su ga samo smatrali čudakom, te ga zato nisu ubili.

Sanjari… Eh ova kategorija. Svi smo mi sanjari, dok smo mali. Dok nas kolotečina života ne preuzme pod svoje i dok svoje snove ne zaboravimo. A zaboravimo ih ili ih negdje po putu izgubimo, jer nam kažu da su snovi tu da se sanjaju, ne i da se ostvare. Da je život surov ili borba, da su ljudi zli i nekako se osjećamo nedovoljno spremnim za život. Sanjari su i odrasli Ljudi, koji kreću da sve grade ispočetka, koji se usude skinuti jaram i okove, koji ih sputavaju i krenuti bez obzira što im se drugi smiju, što dobacuju da neće uspjeti, jer niko nije prije njih. A čujte, svako mjeri prema sebi! U početku se svađaju sa okolinom, a onda shvate da ne vrijedi. Puste ljudi da misle kako umiju da misle i rade po svom. Guraju ih, ako se raduju sitnicama. Bivaju čudni, ako plaču, jer ih ne razumiju, opet nije sve sa njima u redu i slično.

To razumijevanje je moja čuvena životna boljka. Ne mogu ljudima objasniti niz koji vidim, koji je mnogo jednostavniji. Imam osjećaj da ljudi oko mene nepotrebno komplikuju svijet, život i sve u šta vjeruju.

No, zašto je moja malenkost Drugačija? Zato što se ne ponašam u skladu sa današnjim uvjerenjima, ne stavljam pet kila šminke na sebe. Šminkala sam se „vidljivo“ – u srednjoj školi. Ne nosim štikle, lance i katance oko vrata, a ni metaforične oko nogu, ne dam se ubijediti da je išta nemoguće ostvariti. Čuj to, ostavila sam siguran posao, da bih išla za svojim snovima. Ko još boji kosu u narandžasto? Prstenje nosim na palčevima, „Kojoj ti vjeru pripadaš?“ – kako me pitaše. Čuj to slavi Kinesku Novu godinu (i to dan prije objave ovog teksta), vezana je za budizam, Daleki istok, a kupuje adventski vijenac i kiti jelku jer joj je se dopada duh, koji vlada tih dana. Kad mi kažu da još nisam načisto šta želim, odgovorim da volim spajati nespojivo, jer u mojoj glavi kao i prirodi nema granica. One su samo na kartama iscrtane.

Imam petlju, koja prema mišljenju većine ide uz muškarce. Šta ćete, nisam ženstvena. Ne mislim da će iko ostati sa mnom ako ga zavežem za sebe. Ostaće, ali ustajali vazduh. Vrata i prozori trebaju uvijek biti otvoreni, da bi mogli disati. Ne bojim se pitati, kad me nešto zanima i ne dam se otresti, dok mi se ne objasni, zašto je to tako. Stojim iza svojih riječi i djela, kako reče meni draga osoba, čak i kad ih se „ne sjećam“ 😀 i još štošta.

Kažu ljudi, da se ne može biti prorok u svom selu. A šta ćete? Možda su u pravu.

A i osjećam se kao onaj pijetao iz poluposlovice. „Pijetao koji prvi zakukuriče, probudi ukućane u nedoba, završi u supi.“ To moje viđenje stvari i osjećaj da nešto ne štima, dok svi vide idealno često kažem naglas. Šta je to moj um prepoznao, ne znam, ali jednostavno će se nešto desiti na određeni način. Vidim „linearni slijed“. Uostalom, nije tako teško predvidjeti reakciju osobe, koja se kroz život vodi Razumom, jer se ponaša po šablonu. Tačno ima obrazac i ponavlja ga sa neznatnim razlikama. Bukvalno kad provalite nečiji obrazac, možete tačno pretpostaviti kakvu će imati reakciju kad date jedan komentar, a kakvu kad to sve kažete sa drugim redom riječi u rečenici. A tek red riječi u rečenici što je zanimljivo proučavati. Šta sve ljudi kažu o sebi, oduševili bi se. Nije potrebno da naglase određenu riječ, dovoljno je da je stave na određeno mjesto u rečenici i tačno znate šta su zbilja mislili, kad su vam to rekli.

 

I kažu da je loše biti čudak i van sistema! Samo ću se nasmijati. 😀

Živjeli vi meni dragi „čudaci“, vi nevjerovatni stvaraoci (ne)Realnog, koji se usuđujete biti Drugačiji i koji mi sve češće dolazite u prostor. Lijepo je znati, da postojite.

Bojana Knežević

Komentari

Neki baner