faks, diploma
Razmišljanja

Ako nemaš faks, neću se družiti s tobom…

Jeste li ikada doživjeli da vas netko koga ste tek upoznali izrešeta mnogobrojnim pitanjima? Ponajviše o stupnju vašeg obrazovanja? Dakle, fokus nije na vama kao vama, osobi, čovjeku, nego je fokus na titulama i diplomama koje ste uspjeli ili niste uspjeli sakupiti. Ako ste doživjeli neugodnosti te vrste, pogotovo ako nemate sve te papire, valjda vam je jasno do sada da niste jedini. Zato takve stvari ne treba shvaćati previše osobno.

Daleko od toga da obrazovanje nije bitno. Sigurno je ulaganje u svoje znanje najbolje moguće ulaganje u životu, no treba ipak malo sagledati širu sliku. Treba shvatiti da nisu svakome dane iste prilike i mogućnosti. Da mnogi nisu mogli nastaviti školovanje iz opravdanih razloga. Moguće je da se radilo o zdravstvenim poteškoćama, financijskoj situaciji ili nekoj trećoj prepreci. Mnogo je inteligentnih i talentiranih ljudi koji nisu išli na fakultete niti imaju ikakve diplome i titule. Naprosto su se stvari tako posložile. Takvima se često nabijaju kompleksi niže vrijednosti ili osjećaji krivnje, bez imalo obzira prema tome kako se oni osjećaju i koja je njihova priča. To, naravno, ne rade svi, već samo oni koji imaju kompleks više vrijednosti. Snobovi. Egotripovi. Možda samo kronično nekulturni i isfrustrirani, oni koji pate od manične nejebice, impotencije, prepotencije i slično.

Prava obrazovana i kulturna gospoda s diplomama i titulama nikada neće nekoga tko sve to nema manje poštovati ili trpati u ladicu manje vrijednih. Prava gospoda je svjesna da svako ljudsko biće vrijedi, ima nešto jedinstveno ponuditi ovom svijetu i kao takvo se ne trpa u ladice jer ladice su za čarape, stvari, uredski pribor, ali ne i za ljude.

Prilično gorak okus ostavlja kada te netko vrednuje kao stvar. Kada zbraja i oduzima tvoje kvalitete i nekvalitete pa odlučuje hoće li se s tobom družiti ili neće. Oni okorjeli snobovi, ako saznaju da niste ispunili sve kriterije, s lakoćom će vam dati do znanja da ste presitna ribica da bi upali u njihovo veliko, elitno društvo. Poanta svega je da vi i ne želite u to društvo. To vam uopće nije ni bila namjera niti želja, već vam se samo ta neka osoba učinila simpatičnom. Poželjeli ste je imati za prijatelja a možda i nešto više ali njemu ili njoj nije na čelu pisalo da je snob. Što reći, malo ste se obmanuli i više sreće drugi puta.

Istinita priča jedne djevojke pokazuje kako to izgleda u konkretnim životnim situacijama. Monika je djevojka od dvadeset i pet godina. Na jednom eventu upoznala je jednu Stelu. Ne mene, nego jednu drugu Stelu. Družile su se neko vrijeme i postajale sve bliskije. Nakon nekih pola godine, Monika je primijetila nešto neobično. Naime, Stela je uvijek inzistirala da se nalaze ili kod nje doma ili eventualno da odu na kavu u jedan kafić na kraju grada, gdje nikada nikoga nema. Ispočetka se Moniki to činilo kao nešto dobro jer su mogle u miru razgovarati bez da im netko upada. Sumnja se probudila kada je Monika Stelu pozvala u kino nekoliko puta, a Stela je svaki puta imala neke izgovore. No, već drugi dan bi se Stela javila i opet pozvala Moniku k sebi doma na palačinke ili neki fini kolač. Tada bi Moniku zapekla savjest jer kako je mogla posumnjati da je nešto čudno, a vidi kako divnu prijateljicu ima, koja je tako lijepo ugošćuje u svome domu.

Bližio se Stelin rođendan. Monika je već znala što će joj kupiti i kako će je razveseliti kartama za koncert benda kojeg ona obožava. Stela se počela distancirati baš u to vrijeme, kako se bližio njen rođendan. Moniki je opet postalo neobično kako je Stela izbjegava. Naravno, Monika je opet pronalazila opravdanja za Stelu, iako joj je crv sumnje sad već opasno počeo rovariti po mozgu. Stigla joj je Stelina poruka da će rođendan slaviti u Njemačkoj kod sestrične i da je neće biti doma. Monika joj je tada rekla da ima karte za koncert, a Stela je samo napisala da joj želi odličan provod i neka pozove nekoga drugoga. Bio je to hladan tuš za Moniku, ali unatoč tome odlučila je ne donositi zaključke.

Kako to već biva u životu, istina kad tad ispliva na vidjelo, na najneobičnije načine. Te večeri je Monika odvrtjela film više od pola godine druženja sa Stelom. Odlučila je strogo sagledati činjenice bez opravdanja i laganja samoj sebi. Činjenica je bila ta da su se ona i Stela viđale uvijek nekim danom u tjednu. Zanimljivo, Stela vikendima za nju nije imala vremena. Činjenica je ta da ju je čak sedam puta pozvala u kino i baš svaki puta ona nije mogla. Činjenica je i to da ju je odbila kada ju je nekoliko puta pitala želi li s njom popodne u shopping ili na kavu u centar. Činjenica je ta da, iako su dosta vremena provele zajedno i puno razgovarale, da se sve to odvijalo u nekoj tajnosti. Daleko od očiju javnosti i uvijek nasamo.

Monika je sada definitivno shvatila da tu nešto ne štima, ali joj i dalje nije bilo jasno zašto. U čemu je caka? S obzirom na to da se Monika već pomalo glupo osjećala od tolikih odbijenica Stele, više se nije usudila Stelu nikuda ni pozvati, nego se dovela u poziciju one koja čeka njen poziv i da milostiva kaže kad joj paše i gdje pa se mogu družiti. Naravno da se to Moniki ništa nije sviđalo i da je odlučila napokon razriješiti misterij prijateljice Stele. Planirala je, kada se vrati iz Njemačke, pozvati je na kavu i otvoreno popričati s njom. Reći joj sve što joj je na duši.

U međuvremenu, na dan Stelinog rođendana, Monika je pozvana na drugi rođendan. Veliki party njenog prijatelja koji je slavio okruglih trideset. Monika se odlično zabavljala, a onda, negdje oko tri ujutro, doživjela veliko iznenađenje. Na vratima se pojavila Stela koja je trebala biti u Njemačkoj. Monika je mislila da ne vidi dobro. Stela je  ušetala s osmijehom od uha do uha, parajući nebo nosom dok su se oko nje hihotale njene frendice i nekoliko frajera. Monika je prvo naivno provjerila svoj mobitel, misleći da joj se Stela sigurno javila da je došla iz Njemačke. Ali, nope. Ništa, nikakva poruka.

Ono što ju je najviše zgrozilo je to da kada ju je Stela vidjela bez imalo srama okrenula glavu i pravila se da je ne vidi. Moniki su poskakali upitnici nad glavom i to je bila kap koja je prelila čašu. Uspjela se nekako progurati do Stele, a ona ju je ledenim pogledom prostrijelila i prosiktala da ne može sada pričati i da će je nazvati sutra. Pošto je Monika bila u prevelikom šoku da bi se pravila blesava, izletjelo joj je : „Koji je tvoj problem? Zbog čega se praviš da me ne poznaješ?“

Stela ju je pogurnula sastane i rekla: „Gle, nije zgodno da se javno družimo. Ti si super, ali nemaš faks, a ovo su sve obrazovani ljudi, nećeš se uklopiti među nas…“ Stela je nastavila objašnjavati, ali Moniki je bilo dovoljno i više ništa nije čula. Samo se okrenula i otišla. To je bio kraj. Drugi dan je Stela po običaju pozvala k sebi na kolače, ali Monika je rekla da je njihovo prijateljstvo završilo i da joj se, kada se izliječi od snobizma, može javiti, ali bolje ipak ne.

Sad je sve imalo savršenog smisla. Svi oni izgovori i sve one prozirne laži bile su samo zato što Stela nije željela biti javno viđena s njom, onom koja nema faks. Ona nije bila dovoljno dobra da odu čak ni u jebeno kino. Strašno! Koliki moraš biti snob da nekoga skrivaš jer nema faks, a opet dovoljno pokvaren da iskorištavaš njegovu dobrotu?! Monika se brzo skulirala. Nije bila utučena radi toga, ali je bila zaprepaštena i osjećala se izigrano. Ipak, bogatija je za jedno novo životno iskustvo i spoznaju da i toga ima među ljudima. Jedino je požalila sve te silne sate provedene u razgovorima, ali pustila je da sve što je bilo ode u ropotarnicu prošlosti.

Sada kada se sretnu u gradu, Stela skriva pogled od nje. Srami se. To je dobar znak, znači ipak je i ona spoznala, negdje u dubini duše, koliko je nisko i jadno postupila. Monika je, igrom slučaja, kasnije upisala faks i uspješno ga završila. Ima diplomu i titulu. Uz mnoga nova znanja koja je usvojila, kaže mi da ono što sigurno zna, zna da nikada nikome neće reći: “Ako nemaš faks, neću se družiti s tobom.”

S faksom ili bez njega, na kraju krajeva, neke druge ljudske vrijednosti su one koje se u životu računaju i daju pravu sliku o nekome. Biti obrazovan, imati faks, diplome, titule, medalje, priznanja? Apsolutno DA! Pritom misliti da si Boga za bradu primio, da si bolji od drugih i da se svijet vrti oko tvoje osi? Apsolutno NE.

Stela Kolar

Komentari

Neki baner

LEAVE A RESPONSE

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.