Iz njegovog kuta

Riješi se tog emotivnog prtljaga što nosiš i živi

Emotivni prtljag. Svi ga imamo i nosimo sa sobom, neko tek mali karirani zavežljaj na ramenu koji nije vrijedan spomena i tek se ponekad progovori o njemu i otvori, a neko za sobom tegli kofere, prikolice čak. Ti silni koferi su čudo jedno. Oni su vam poput glava Hidre. Odbacite jedan, riješite ga se negdje usput, ali se onda otvore druga dva i opet ispočetka. Pravo malo ukleto kolo.

Ti silni koferi, što ih s naporom nosimo, puni su nesigurnosti i loših iskustava iz prethodnih veza. Jedan je možda spakovan silnim prevarama bivšeg momka, drugi gubitkom samopouzdanja zbog tih prevara zbog čega svaki put kada novom dečku dođe poruka na mobitel, a njemu osmijeh zatitra na usnama, mislite da ima drugu. Ona nesigurna djevojčica, što je do tada nosila masku hrabre žene, izranja na površinu dok ga sve više gurate od sebe u pokušaju da ga zadržite, vukući sve pogrešne poteze.

Nije ni kod njega ništa drugačije. On u svom teško okovanom kovčegu nosi silno povlačenje po podu, što mu priredi ona prethodna i ona prije nje i ona prije nje. Ono pošteno, s dva prsta u nosu pa lagano brisanje prašine na podu dok od njegove muškosti ne ostanu samo ofucani ostaci. Sve je on to strpao u taj svoj okovani kovčeg, onako traljavo, kako to obično muškarci rade. On je sada postao emotivni bogalj, potrošen na pogrešne žene pa sad svakom briše pod i tretira ih kao igračku kojom samo ubija sate dosade.

Opasni su to koferi, taj emotivni prtljag. Male su to Pandorine kutije što ispuštaju demone koji prave haos od naših života i ne daju nam da se ustabilimo. Oružje za masovno uništenje sastavljeno od prethodnih loših iskustava, koje kada eksplodira za sobom ostavlja pustoš od naših emocija i pravi od nas nesigurne slabiće, nesposobne za opuštanje u vezama.

„Svi su oni isti. Đubrad muška.“ „Sve su žene hladnokrvne kučke.“ To su samo neke od stvari što se vuku po tim koferima, iz veze u vezu, kao od stanice do stanice i nikako da ih se otarasimo negdje usput, da ih bacimo kroz prozor i kažemo: „Zajebi ovo. On nije kao prethodni. Ona nije kao one prije.“

Neko to uspije i ne opterećuje se prošlošću. Strpa sve u jedno bure, zapali i ode. Uništi sve mostove koji ga vežu s lošim iskustvima i ide u nove avanture jer zna da je život takav. Donijet će ti radost i smijeh, kao i tugu i suze. Svaka veza, bilo da ona traje tek mjesec ili nekoliko godina, donosi nova iskustva. Iz svake uzmete ono najbolje, složite u jedan mali kofer i nosite sa sobom ponosno jer ste naučili nešto novo. Ono loše ostavljate za sobom jer vas samo vuče na dno i otežava put dalje.

Ti koferi, što ih vucaramo za sobom, ne daju nam da se opustimo, da uživamo, smijemo se i volimo. Stalno strepimo od novih veza. Postajete hladna kučka. „Sa stavom“, kažete, a zapravo ste samo nadrkane i žudite za malo ljubavi i čekate obećanog princa jer znate da postoji tamo negdje. Postanete hladnokrvna džukela. „Zajebi žene, sve su iste“, kažete, a želite neku koja će vam se sakriti u naručje navečer pred spavanje.

Zaplakat ćete? Pa šta. Manje ćete piškiti, stara narodna. Možda ćete biti povrijeđeni? Velika stvar. Nabavite šljem. Život je čupav i dlakav, a kad se ošiša nije nikakav. Treba to sve upiti i naučiti iz toga, a ne vući i uništavati se time.

Niti su sve žene iste, niti su svi muškarci isti, ali će postati ako se ne oslobodite tih sranja što ih vučete sa sobom jer ma koliko oni drugačiji bili, teško se nositi s težinom nečijeg emotivnog prtljaga i svim silnim nesigurnostima i slabostima koje krije. Možda ste samo jedni od onih što se stalno vrte u krug i iznova započinju mazohistički ciklus počinjanja nečega s pogrešnom osobom. Je li vam to nekad palo na pamet? Privučeni na njih kao moljac na svjetlo u noći, na hladne kučke i prevarantska đubrad. Možda ste ovisni od toga, pa ste poput narkomana koji žudi za novim fiksom i zbog toga nikako da se otarasite tih prokletih kofera nego ih gomilate jedan po jedan.

Zar ne osjećate taj mrtvi teret iza sebe? Tonete neminovno poput Titanika, u hladne vode bezosjećajnosti. Sjednite, razmislite malo. Počnite bacati te kofere i spasite se. Lakše ćete disati, neopterećeni. Nekada stvarno nije do njih, nego do nas.

Mirnes Alispahić

Komentari

Neki baner

LEAVE A RESPONSE

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.