Život

Kralj tuge

Noć je sa sobom donijela usamljenost. Večeras veću nego inače. Bijeli prekrivač je pokrio uspavani grad spokojem. Tek bi poneki automobil što bi prošao pustim ulicama ili pas lutalica bio dokaz da života još uvijek ima u mom gradu.

Sjedio sam u autu na štandu. Sade me je svojim glasom smirivala s radija. Pjevala je o ljubavi što je umrla i onom sidru zabijenom u prošlost što nam ne da krenuti dalje. Bila je kralj tuge.

Misli odlutaše nošene njenim glasom. Odoše negdje u vremena prošla, skrivena prašinom vremena, gdje potražih zakopana blaga dragih uspomena. Otišao sam u jednu noć nalik ovoj, u jedan mali stan s velikim krevetom. Obavila se oko mene poput loze, kao da se boji da ću otići. Još uvijek sam se sjećao topline Njenog tijela uz moje.

U ovakvim trenucima osjećao sam se kao kralj tuge s krunom od trnja. Mrzio sam ih iako sam suvereno vladao njima. Moju vladavinu samoće prekide ulazak mušterije.

Ušao je u automobil praćen hladnim lavežom zimskih pasa. Sadein glas izblijedi i ona ode dalje niz radio talase. Zatvorio je vrata ne govoreći ništa. Samo je sjedio i zurio naprijed, pogleda prikovanog na snježnu zavjesu.

Pogledao sam ga. Vilica mu se stezala. Stisnute pesnice počivale su na bedrima. Zaklopio je oči naslonivši glavu na naslon. Smirivao se. Nekako je pokušavao utišati bijes koji je sada kidao njegovo tijelo. To je bilo očigledno.

„Imaš neko posebno odredište ili da samo vozim?“, upitao sam ga.

Otvorio je oči i okrenuo glavu prema meni. „Molim?“

„Rekoh, imaš neko posebno odredište ili da samo vozim? Možemo i sjediti ovdje, što se mene tiče ako se samo želiš ugrijati.“

Blijed osmijeh na njegovim usnama. „Vozi. Samo vozi. Mozak mi je kaša i ne mogu da razmišljam.“

Slegnuo sam ramenima, sačekao zeleno svjetlo na semaforu, a onda izašao sa štanda i pošao niz puste ulice. Sjedili smo neko vrijeme, ne progovarajući. On je nešto petljao po mobitelu. Otključavao ga i ponovo zaključavao kao da se dvoumi da li pozvati nekoga. Možda poslati poruku u ove sitne sate.

George Michael je pjevao kako ne zna hoće li opet moći zaplesati i s kim. Da li uopće postoji neko s kim bi mogao zaplesati nakon nje ili njega? Moja mušterija prestade se igrati s mobitelom i pogleda u radio. Pažnja mu je bila usmjerena na pjesmu. Na tren sam ga pogledao. Da li mi se učinilo ili u njegovom oku zablista suza?

„Zašto ljubav ne može biti jednostavna?“, rekao je odjednom.

„Kako misliš?“

„Onako, filmski. Znaš, kao u onim romantičnim komedijama što nam ih serviraju. Tamo to izgleda jednostavno.“

„Misliš da bi se neko zaljubljivao kada bi u filmovima prikazali sve ono što ljubav nudi? One dileme i probleme što dolaze skupa s leptirićima u stomaku i onim slatkim osjećajem popunjenosti kada je ona ili on pored tebe?“

Nasmijao se. Stali smo na semafor pa sam imao priliku pogledati ga. Oči su mu doista bile pune suza, ali im nije dao da krenu. I dalje je bijesno stezao vilicu.

„U pravu si. Ko bi se zaljubljivao?“ Trenutak tišine prije nego nastavlja. „Večeras sam je ostavio. Nisam to želio, ali sam morao. Rekao sam joj svašta. Ispao ono najveće muško đubre.

Znaš šta je najgore u svemu tome? Što nije rekla ništa. Samo je sjedila, a suze su joj tekle niz obraze. Tek mi je na vratima rekla da me voli.“

„Zašto si je onda ostavio?“

Uzdahnuo je. Glas mu je već drhtao. Osjećao sam da će da zaplače. „Morao sam. Volim je, u to nema sumnje. Nijedna žena u mom životu nije imala ono što ona ima, ali…“

„Nekad nije dovoljna samo ljubav da bi dvoje opstalo“, dovršio sam rečenicu. Potvrdio je tišinom.

Bio mi je poznat taj osjećaj. Kada ljubav nije dovoljna, a ima je dovoljno za dva života. Valjda je to ona ljubav iz romana, što o njoj pišu napaćeni pisci. Ona što ima sve predispozicije da bude vječna, ali joj nije suđeno. Možda je to film za neko drugo vrijeme i nove glumce.

Znao sam i taj osjećaj kada je moraš otjerati. Biti grub jer drugačije ne može. Sve mi je to odveć bilo poznato.

„Zbog toga si ljut?“

„Ljut sam na nju, na sebe, na svijet. Na sve sam ljut. Dođe mi da se napijem, da razbijem nešto. Da iz petnih žila zaurlam na sve oko sebe.“

„Da, to je taj osjećaj kada mrziš sve i opravdavaš se neki besmislenim razlozima, ali i to je u redu. Treba vremena da se dozoveš.“

„Ako se ikada dozovem“, reče i pogleda u mobitel koji se nije oglašavao.

„Želiš je pozvati? Čekaš njenu poruku? Poziv?“

Stavio je mobitel u džep. „Stani ovdje, molim te“, pokazao je rukom na autobusku stanicu.

Snijeg je padao kao da nema namjeru stati.

„Jesi siguran?“

„Da. Prošetat ću malo. Treba mi svježeg zraka.“

Gledao sam ga dok je nestajao u zavjesi od pahuljica. Podignute kragne kaputa, s rukama duboko u džepovima. Večeras je bio moj red da prebacim krunu od trnja i krunišem drugog kralja tuge. Nosio ju je kao pravi kralj, dostojanstveno. Boljet će ga neko vrijeme, ali proći će. Uvijek prođe.

Barem sam se ja tako tješio. Stvarnost je bila posve drugačija. Bol je uvijek ista. Znao sam kako se osjeća i kako će se osjećati. Sve one faze koje će proći. One trenutke želje kada će posegnuti da je pozove pa će odustati jer je morao ostati u ulozi negativca. Možda jednog dana bude nastavak tog filma, poput onog pravog holivudskog gdje ljubav nema nikakvih uspona i padova već samo sretne dane.

Uskoro će jutro. Vrijeme je da pođem kući i odmorim od krune trnja. Barem dok ne uđem u stan i ne stavim novu.

Mirnes Alispahić

Komentari

Neki baner

LEAVE A RESPONSE

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.