Život

Za koga ti gineš ovih dana?

Često se desi da mi u dane koje odbrojavam zaluta klupko zlata s plavim očima. Ovih dana kad ne znam ni gdje mi je mjesto. I prođe mi kroz glavu sjećanje. I jedna jedina riječ. Porodica. Da, biti tetka je posle materinstva najvažnija uloga koju život da jednoj ženi. Ali biti dio porodice je nešto još važnije.

Jednostavno je pitanje. Da li je porodica zaista krvlju vezana grupa ljudi ili su to oni ljudi koji su uz tebe bez obzira na sve? Da li je važno biti rođen u porodici ili je sam stvoriti od ljudi koji su bili tu i kad si plakao, i kad si se smijao? Šta određuje porodicu – struktura gena ili struktura srca?

Oduvijek mi je nedostajala idila porodičnih okupljanja, i možda zato što sam prerano počela da razumijem život, oduvijek sam maštala o velikoj porodici, roštiljima, praznicima, običnim nedeljnim poslepodnevima iz američkih filmova. Patetika jel? Ne znam, ali još uvijek samo maštam o tome.

Danas, toliko godina kasnije, kad više nisam klinkica s cvjetnom haljinom, i s devet godina staža samostalnog života otrgnutog od sestre i roditelja, shvatila sam da se možeš roditi gdje god je suđeno, ali da je za porodicu potrebno više od DNK sklopa. To ne možeš da razumiješ sve dok živiš s roditeljima, zaštićen i siguran od svijeta. To ne možeš da razumiješ sve dok ne okusiš samoću i njenu gorčinu. I to je ukus koji se pamti. Taj ukus te otruje i shvatiš da imati porodicu znači imati ljude na koje možeš da se osloniš u bilo kom trenutku svog života. To ne mora da znači da dijelite prezime, roditelje, tetku ili rodni grad.

Pred porodicom nema tajni kao ja moje što moram da skrivam. Iako imam najdivniju mamu koja zna gotovo sve, postoje ti članovi kojima ne mogu da ispričam, a htjela bih. Ne zato što ne bi razumjeli, već upravo iz gore pomenutog razloga – ne shvatamo svi značenje riječi porodica na isti način. Samostalnost te iskleše na svoje načine, ili naučiš, ili potoneš. Izgradiš sebe i naučiš da cijeniš svaki trenutak, svaki dan, sve što nemaš, sve što želiš. Naučiš da sam piješ kafu, da sam ideš u šoping, da sam gledaš filmove i… Zaista, samoća možda zvuči tužno. Samostalan ne znači da si sam. Imaš dom, svoje gnijezdo. Tu je tvoj mir, tu je tvoj san, tu si ti sav svoj bez maski i laži. Tu se raspadaš, tu se lijepiš, tu igraš od sreće. Dom je tamo gdje ga stvoriš. Baš kao i porodica.

Kad im kažeš da živiš sam, ljudi odmah zamišljaju žurke, bahanlije, slobodno vrijeme za šoping i kojekakve tričarije. I misle da uvijek imaš vremena za obići rodbinu, čak i bez najave. I ljute se kad te nema. A živjeti sam, životom kojim sam ja odabrala, znači i sam plaćati račune, sam krečiti stan, sam popraviti slomljeno, sam sjesti da jedeš, sam opeglati; i ne, ne žalim se zbog svojih izbora, oni su me iskovali. Jedino možda ponekad žalim što sve manje znam s ljudima.

Nismo svi imali sreću da se rodimo iz ljubavi u savršenim brakovima naših roditelja, da nam ništa ne fali, da imamo gomilu rodbine s kojima smo stalno u kontaktu. Uz malo sreće vrhunac komunikacije s većinom rodbine je razmjena giftova na igricama na Facebooku. Onaj s kim razmjenjuješ svoje strahove, suze, treptaje i zaljubljenosti – to je porodica. Onaj ko te obilazi dok si bolestan, ko tvoj bol zna da oćuti s tobom – to je porodica. Onaj ko je kilometrima daleko, ali te svaki dan grli svojim brigama za tebe – to je porodica. Onaj s kim se smiješ do smijeha, dok te stomak ne zaboli – to je porodica. Zato ja imam stege i lance kad pomislim na krvlju vezane dijelove života. Možda jer sam još nekim klincima tetka, a oni i ne znaju za moje postojanje. Osjećaj da sam im porodica je izblijedio i ostala je samo ukrštenica ćelija. Jer ipak, porodica je stvar srca i odanosti. Za porodicu se gine, a ja ne vidim da je neko još poginuo za mene. Ko je ovih dana ginuo za tebe?

Selma Šljuka

Komentari

Neki baner

LEAVE A RESPONSE

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.