Razmišljanja

Da li smo tu gdje jesmo igrom sudbine ili igrom slobodne volje?

Kad čujem riječ sudbina i slobodna volja uvijek ućutim bar 30 sekundi, nabacim blagi osmijeh, duboko udahnem i… I onda se satima ne gasim. S  moje tačke, nemoguće je dati jedan kratak i konkretan odgovor, jer prvo riječi moraju biti konkretno i tačno formulisane. Šta je ustvari sudbina? Da li je mogu poistovjetiti sa karmom? Šta je slobodna volja? Šta spada pod domenu jedne, a šta druge definicije? I s koje tačke posmatrati definicije? Ako ih posmatram s aspekta kompletnog života, utoliko su onda obje nemoguće. Ali opet, ako ih rasčlanim na dijelove, ne mogu isključiti niti jednu.

Odmah ću izbjeći onu glavnu, religijsku, da postoji jedno Vrhovno biće, svejedno kako ga mi zvali, i to je Biće, prije nego nas stvori na sliku i priliku svoju, odredilo svaki naš pokret i djelovanje.

Hmmm!?

Za šta nam onda napravi mozak i otkud nam onda vlastito razmišljanje? Osim toga, kako ćemo biti naknadno kažnjeni za greške koje su nam već predodređene? Ne bi bilo fer i ne bi imalo smisao! E, pa, sudbina s te tačke gledišta izgleda kao paravan iza kojeg ćemo sakriti milion naših grešaka i životnih promašaja, milion bedastoća i laži, pod krinkom općeg dobra. Lakše jeste kriviti sudbinu nego život uzeti u svoje ruke. Zamisli da teretimo Vrhovno biće jer nam komšija ne namjerava vratiti posuđeni novac? “Branim se šutnjom jer sve što kažem previše  je za vaš mali mozak!“, reče Bog, čekajući presudu. Ma daj!

Sudbina bi, s neke logičke tačke gledišta, trebala biti sve ono na šta ne možemo utjecati, ali nam se svejedno dešava. Takvih stvari imamo mnogo kroz život. Počevši od godine rođenja, mjesta, sistema u kojem  smo rođeni, porodice, pa samim tim određenih genetskih, a i financijskih predispozicija. To su sve bitne odrednice koje uveliko utječu na daljnji razvoj našeg života. Starenje i odrastanje dođe kao jedan vid modifikacije našeg mentalnog sistema, postajemo ono što proživljavamo i ono što nas uče da jesmo.

Nadavno sam čula za smrt stare prijateljice iz srednje škole. Nismo se vidjele godinama. Bila je uvijek tiha i povučena, govorila rijetko i sa rijetkima. Prilično individualan lik. Ubila se, tačnije, predozirala se. Otac joj je tad bio načelnik, mama advokat. Imala je sve što je zaželjela, sem njihove ljubavi i pažnje. Dobila ju je tek kad je bilo kasno. No, nedavno sam upoznala i dečka koji mi je ispričao kako je s  trinaest godina morao otići od kuće, na kakve je sve stvari nailazio, uspio da sredi život i nikada nije poklekao, došao u situaciju da ne želi više da živi. Totalni respekt, kapa do poda.

No, ne mislim da s njegovim primjerom smanjujem njenu vrijednost, iako je njena akcija konzumiranja droge dovela do reakcije – smrti. Dakle, ona jeste sama odlučila. No, hoću da kažem koliko je on imao jači mentalni sklop, a to prije svega zavisi od roditelja. Kao što nemamo svi istu fizičku konstrukciju i nismo isto jaki, tako se i naša mentalna konstrukcija umnogome razlikuje. On nije imao ništa od rođenja, pa nije imao šta ni izgubiti. Ona je imala sve, sem roditelja. Riješeno egzistencijalno pitanje dalo joj je prostor da se pozabavi svojim emotivnim stanjem, što ju je gurnulo u još dublji ponor. Samo ta činjenica smanjuje njenu snagu u startu.

Postoje muškarci koji dižu 100 kilograma na benču, ali postoji i oni koji to nikada neće moći. Je li to znači da su oni manje muškarci? I da to ne zavisi od njihovih fizičkih predispozicija? Ne isključivo. Dobro, prihvatam, ali probaj nadodati još nesređenu finansijsku situaciju, težak posao ovog drugog, naprimjer, samo još jedan presudan činilac i odmah dolazi do odsustva slobodne volje.

Svakako da to ne znači da osoba koja nije imala ništa ne može imati  sve, i obratno, ali postoji još mnogo stvari koji utječu na to. U društvu u kojem je određeno sve, od dječjih igrački za djevojčice i dječake pa do načina spuštanja u grob, apsurno je pričati o slobodnoj volji. Pojedinac u masi ostaje pojedinac, no masa je ona koja vodi. Osim toga, šta kad se tvoja slobodna volja ukrštava sa mojom slobodno voljom? Jer se volja moje prijateljice kršila sa voljom njenih roditelja, no oni su svejedno svojim (ne)djelovanjem, doveli do nje. Čija je sad to odluka bila? I ako smo slobodni, zašto imamo pravilnike?

No čovjek kao društveno biće ne može biti individua u potpunosti. Isto kao što u masi ne prestaje biti pojedinac. Samim tim što je društveno pa tek onda individualno biće, znači da je njegov život podređen prije svega društvenim, pa tek onda individualnim normama.

Dakle ovo što jesmo je rezultat sudbine i našeg djelovanja. Ono što možemo, jeste da od ponuđenih izbora biramo naše prioritete. A oni su ono što nas određuje.

Pa sretno!

Pipi

Komentari

Neki baner

LEAVE A RESPONSE

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.