Klasici

William Golding – Gospodar muha

Oduzmete li čovjeku stege lanaca civilizacije, sve one moralne norme i zakone koji ga sputavaju i drže pod kontrolom, samo je pitanje vremena kada će društvo posrnuti u vode divljaštva, praveći od nekoć racionalnih ljudi, sujevjerne neracionalne divljake žedne krvi. To je nešto jače od nas. Šta će se onda desiti ako grupu dječaka od 6 do 12 godina stavite na udaljeni tropski otok bez kontrole odraslih? Hoće li biti bolji od njih? Da li će dječja nevinost nadvladati ono primarno zlo koje čuči u svima nama i ne pokazuje svoju ružnu glavu sve dok za to ne dođe vrijeme?

U svom debitantskom romanu iz 1955. Gospodar muha, britanski pisac William Golding bavi se upravo tim, ponorom društva, sukobom civilizacije i divljaštva, konfliktom usađenih ljudskih instinkta i gubitkom nevinosti kroz biblijsku alegorijsku priču o grupi dječaka na pustom ostrvu. Sam naziv romana vrlo jasno upućuje na Bibliju i religiozni podtekst djela s obzirom da je to prijevod imena Belzebuba, drevnog božanstva poistovjećenog sa Sotonom.

Smještena usred neimenovanog rata, priča prati dolazak dječaka na otok negdje u Pacifičkom okeanu i njihov pokušaj preživljavanja na istom nakon pada aviona. Narator svoju pažnju prvenstveno okreće ka četiri lika: plavokosom Ralphu, čijom kosom počinje roman i koja se spominje po jednom u svakom od dvanaest poglavlja što jasno upućuje na simboliku njegova lika, pretilom Piggyju, intelektualcu tog malog društva, crvenokosom Jacku, vođi hora i Simonu, moralnom mudracu i glasu razuma, liku nalik onom Isusa.

Ralph, uz savjete Piggyja, postaje prvi vođa malog plemena, našavši školjku i puhnuvši u nju saziva sve preživjele. Jack, kao vođa hora, protivi se tome i Ralph njegovom horu daje ulogu lovaca, a školjka postaje simbol reda i vlasti. S obzirom da je riječ o dobro obrazovanim dječacima iz uglednih britanskih porodica, za očekivati je da će se znati ponašati, ali priča je posve drugačija.

Dok dječaci provode vrijeme čekajući odrasle da se pojave i spasu ih, među njima polako počinje da raste jaz, a red prepušta mjesto anarhiji dok se sukob između Ralpha i Jacka sve više pojačava. U jednom trenutku među dječacima se pronese vijest o postojanju zvijeri na otoku što samo širi strah među njima, a kada strah preuzme zdrav razum dolazi sujevjerje, žrtvovanje, religijski fanatizam i neminovno ubistvo, s kojim sva dječja nevinost nestaje. Dječaci idu do te mjere da na kolac stavljaju glavu divlje svinje i prozivaju je Gospodarom muha.

S tom istom glavom, u nekoj vrsti šamanskog transa, komunicira Simon, mistik grupe i otkriva jednostavnu istinu, zvijer ne postoji. Ona je u svima nama, pa makar to bila i djeca. Kratko i jasno. Simonovim ubistvom reda nestaje, a anarhija i bezumlje preuzimaju maleni otok.

Otok je u svemu ovome rajski vrt, Eden, koji dolaskom djece tj. ljudi počinje propadati. Prvo njihov avion padom ostavlja duboki ožiljak na otoku, pa onda dječaci svojom igrom nastavljaju harati i uništavati ga. Obratite li pažnju na boju kose protagoniste Ralpha i anatagoniste Jacka vidi se odmah da je tu riječ o simbolici borbe dobra i zla. Ralph je anđeo, vuče ka civilizaciji i redu, dok je Jack đavo i vodi ka anarhiji i divljaštvu.

Vatra za dječake isprva predstavlja simbol spasa, jer njenim održavanjem šalju dimne signale za prolazeće brodove, dok na kraju postaje simbol uništenja, progutavši cijelo ostrvo. Ironično, isti taj požar doista signalizira jedan bojni britanski brod koji spašava Ralpha.

Postoji tu i simbolika boja na tijelu, zapuštenoj kosi, Piggyjevim naočalama. Prelijepo ispisane rečenice koje u sebi skrivaju više nego u prvi mah zapažate i mada vam se čini da čitate verziju Robinsona Crusoea, ali sa gomilom djece, ustvari čitate o propasti društva kao cjeline, o vječitoj borbi između dobra i zla, o sukobu religije i nauke, civilizacije i divljaštva.

Uspjeh ovog romana je zaista ogroman, imao je tri filmske adaptacije, pozorišnu predstavu i radio predstavu na BBC-u. Nalazi se na brojnim listama najboljih knjiga i onih koje trebate pročitati prije smrti. O njemu, njegovoj alegoriji, simbolizmu i značenju i svemu onome što se provlači kroz unikatni Goldingov stil pisanja bi se mogli pisati radovi i radovi, ali ćemo stati na ovome. Ipak je preporuka pročitati je, zar ne? Za kraj se možemo samo upitati jednu stvar, ako su dječake spasili odrasli od propasti, ko će spasiti odrasle?

Mirnes Alispahić

Komentari

Neki baner

LEAVE A RESPONSE

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.