Tko ne voli putovanja?

Ne vjerujem da nas ima mnogo, jer svatko voli doprinijeti svom životu pričama koje razbijaju kolotečinu i unose raznolikost.

Nekad davno sam pročitala da čovjek zna onoliko koliko sebi dozvoli da vidi i potpuno se slažem s tom teorijom. Upoznati različite ljude na različitim mjestima svijeta, s različitim stavovima i pogledom na život znači širenje ljudske svijesti na svakom mogućem polju.

Svi smo na kraju krajeva nekako i povezani, stoga sva kultura i tradicija imaju svoje draži. Niti jedna nije ista, no sve su slične, pune povijesti i stvari koje ljudsko oko mora zabilježiti u svojim komorama. Zar to nije najveće bogatstvo? Ne mogu sebi dati mira, a da me ne zanima što je sve stvoreno na planeti. Niti ne znamo kakva čuda su nam dodijeljena, a tako mirno i u neznanju smo doprinijeli njezinom uništenju.

Moj posao, zasad, je takav da mi daje zadovoljstvo slobode i putovanja. I vjerujte mi, to je najbolji osjećaj ako si možete posložiti prioritete. Vjerujem, sad nastaje prekidanje mojih optimističnih ideja jer putovanja naravno određuje novčanik, a što bi rekao drug Frenkie u jednoj pjesmi: „Kad srce kaže more, novčanik kaže ne more.“  No, nitko nam ne brani gajiti maštu i upravljati mislima samo jednom frekvencijom koja se zove – ništa nije nemoguće.

Laički rečeno, ako nam je novčanik sredstvo, putovanje je ipak namjera. 

To što živimo u Bosni i Hercegovini i što imamo samo maštu da putujemo, to je u ovom tekstu manje bitna činjenica, zar ne ? Zato imaš sve na Balkanu, od mora do planine, od gejzira do vulkana i piramida. Imaš sve, novac ti ne treba, sjedi gdje jesi i uživaj u ljepoti.

Ja sam prava lutalica koja često putuje u mašti i milujem misli koje mi govore da jednog dana sva mjesta neće biti samo njen produkt, već moja vlastita životna razglednica. Trenutno sam negdje između „nikad“ i „sad“ i sasvim se dobro snalazim u novoj ulozi koju sam dobila. Znate, jednom kad ostarim voljela bih da me moji unuci gledaju kao veselu baku koja nikad duhom nije ostarjela, a to vide u njenim pričama. Zasad imam samo tendenciju da budem luda baka, no tko bi znao što nose godine koje tek dolaze.

Priznajem, dijete sam Sunca od glave do pete, pa mi čak i misli bježe od kišnih područja.  Zato u mašti uvijek putujem na toplija mjesta. Ležim pod vedrim nebom dok me zapljuskuju valovi, a maestral pleše oko moje kose.

Probajte, evo upravo sam došla s Maldiva. Puna mi je glava videa i fotografija što slikah na bijelom pijesku i prozirnoj biserno plavoj vodi. Ne stigoh se pozdraviti s malim svinjama koje nađoh u plićaku, a već sam otišla na Bali. Prolazimo kanjonom zelene rijeke i udišem zov divljine. Čudno, u nosnicama mogu osjetiti miris prašume i svježine. Mogu vidjeti, pa čak i nacrtati, sve crte lica čovjeka koji je sa slamnatim šeširićem na glavi plovio nizvodno i gledao ironičnim osmijehom moju oduševljenost. Trepnu okom i začas obukoh kimono, pa prošetah poljima riže u Kini. Okrenuh se, a daleka Kenija prostrla mi se do horizonta, točno na liniji gdje Sunce pozdravlja dan i ostavlja za sobom crveno narančasti sjaj. Mogu udahnuti puna pluća, kao da i jesam zaista tamo.

Probajte, maštu vam nitko ne može oduzeti. Kako u suštini svega znate da zaista niste dušom na mjestu kojem zamišljate?                                                                        

Što je moja poruka u cijeloj priči?

Da sanjarite. Niste djetinjasti ako imate snove. Niste ludi ako ste sretni putujući svojom maštom i kroz nju donosite nove odluke za koje će vam opet reći da su nemoguće. Niste ludi ako ste izgradili svoj svijet i uživate u njemu, čak i dok pričate o mislima koje su vas u određenom trenutku učinile sretnima. Moja želja se ostvarila, prva koja je još davno došla na slavni popis Monikinih maštanja.

Sanjala sam o tropskom raju i maštanja su urodila plodom. Za dva mjeseca odlazim na Kubu. Toliko sam sretna da se svakih deset koraka opalim nogom u guzicu, da vidim sanjam li još uvijek. Toliko sretna, da se tješim kako petnaest sati leta neće biti ništa za mene, Mene koja padam u nesvijest na dva metra visine ako nema zaštite oko mene.

Nemam dečka koji mi plaća putovanja, niti bih ga htjela. Nemam oca koji digne novac sa štedne knjižice kad mi padne na um da se preselim na drugi kraj svijeta. Nemam posao od osam do podne koji sam dobila na „lijepe oči“ jer pametna nisam, ali imam hrabrost, smjelost i sebe.        

Slabost se očitava samo u vjerovanju da ne možete i da ste ograničeni. Spoznaja, da smo zapravo neograničeno slobodni i imamo mogućnost da maštom plovimo tamo gdje trenutno želimo biti je prva stepenica uvjerenja i hrabrosti da to učinite i na javi. Ako sam mogla ja, možete i vi uz malo organizacijskih vještina, odricanja svakodnevnih nametnutih nepotrebnih stvari.

Pune glave golicave mašte koja nema mira i na kraju cilja kojeg ćete ispuniti prije ili poslije ako vas bude pratila ustrajnost.

Monika Pavlović

Komentari

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.