Život

Ruža boje krvi…

Stajala je pored mene i zagonetno gledala u krošnju stare trešnje koja se nadvija nad polovicom dvorišta od kad pamtim za sebe. Šutjele smo. Bacila bi povremeno pogled prema meni, a ja bih se pravila da ne primjećujem. Bila je to mala igra koja ju je veselila. A to malo radosti što su joj donosili naši susreti u vrtu, nisam joj htjela krasti. Pustila sam da opet progovori prva:

– Ruže su vam prelijepe ove godine. – rekla je iskreno i s puno vedrine, a ja sam se nasmiješila.

– Radim onako kako ste me naučili… jednom će biti možda lijepe kao vaše. – nasmiješila se i kimnula glavom u znak odobravanja. Njen ružičnjak bio je poseban, ali sve tajne svoga zanata rado je dijelila sa mnom.

– Ovih mi dana posebno nedostaje. – prošaptala je, a ja sam je pogledala s knedlom u grlu. Rijetko je govorila o svom pokojnom suprugu, a svaka njena riječ imala je u sebi koliko boli, toliko i ljepote.

Pošutjele smo. Nisam je nikada propitkivala i ona je to cijenila, zbog toga mi je i otvarala dušu, koliko je mogla.

bordo

– Znaš, dođe vrijeme kad ti pofali netko s kim bi se posvađala… puno to znači mala moja, imati se s kime posvađati. Imam ja djecu, ali ako se s njima posvađam onda sam tek sama. Partner… to je nešto drugo. Njemu sve možeš reći i bude oprošteno i zaboravljeno. Ma… – utihnula je na tren pa uz smijeh nastavila – Muž i žena su ti dvije najveće kurve. Posvađali se budu, posrali jedno drugo, zakrvili ma znaš… na mrtvo ime i onda kad svatko od familije odabere nečiju stranu, onda bi se zalizali. I namignula.

–  E fali mi… rekla je i pomilovala bordo ružu, baršunastu pod prstima koju obje najviše volimo.

– Ti si k’o ova ruža znaš? – rekla je.

– Kao ruža?

– Da ali ne bilo koja, baš kao ova.

– Zašto kao ova? – upitala sam.

– Jer najteže uspijeva. – rekla je nježno, potapšala me po ramenu i krenula kući.

Ostala sam tako stajati, ispod trešnje, okružena ružama. Dugo sam promatrala ružu boje krvi i razmišljala o njenim riječima. Nešto u njima imalo je težinu, makar su se na prvu doimale nevine. Usporedila me s najljepšim cvijetom. Mogla sam to shvatiti tako i prestati razmišljati o tome. Ali nisam…

Prošli su dani i opet smo se sasvim slučajno, kao i svaki put, susrele kraj ružičnjaka.

– Još uvijek razmišljam o vašim riječima. – rekla sam.

– Znam.  – odgovorila je uz osmijeh.

– Ne mogu reći da sam vas dobro razumjela… – promucala sam i prebacila se nervozno s noge na nogu. Promotrila me i opet se nasmiješila.

– Hajdemo sjesti. – rekla je i pokazala rukom prema svom dvorištu. Kimnula sam glavom i lagano pošla za njom, podižući njene vrećice koje je nosila iz dućana. Malo se mrgodila, ali nisam joj dala da ih nosi. Međusobno poštovanje koje smo njegovale godinama, uz male znakove pažnje, cijenila je mnogo više nego moja obitelj i prijatelji.

Minutu, dvije kasnije, već smo sjedile u njenom dvorištu. Nutkala me napolitankama i capuccinom od čokolade za kojeg je znala da ga obožavam. Malo smo se pogostile, a onda se primaknula stolu, prekrižila ruke na njemu i pogledala me. Onako direktno.

– Osjetljiva si, baš kao ta ruža. Mnogi te zbog toga smatraju slabom. Ali u najvećoj slabosti krije se najveća snaga. Jer uspijevaš rasti iz zemlje koja za tebe nije plodna i nastavljaš dalje, tamo gdje bi svi drugi odustali.

Gledala sam u nju i šutjela.

– A ljubav i zašto ti govorim o mom Starom… jer razumiješ. Razumiješ kako je to voljeti nekog više od sebe. I na svoju štetu. Možemo to zvati ludošću ili spoznajom duše… sama ocijeni. I Bog nas voli, pa pogledaj oko sebe, što smo njemu dobroga donijeli?

Vrtjela sam u glavi sve naše razgovore, sve njene poruke, dosjetke i suptilne rečenice kojima je progovarala o svojoj boli. I shvatila, da do tog trena nisam shvaćala ništa, makar sam se smatrala silno pametnom. Shvatila sam da je život prolazan i da tuđa mišljenja nisu važna. Da nije bitno što će biti sutra ili za pet mjeseci, jer se život dešava sad. I da u ovom trenu moram biti točno tamo gdje želim biti, a ne gdje svi misle da bih trebala biti. Shvatila sam da je ljubav stanje duha, a ne poljubac i da voljeti nekog znači ići s njim i po trnju i pod zvijezdama. I da ću plakati možda… ali ću se imati s kime posvaditi. Sad.

Jer sutra… sutra ću možda imati samo sjećanje.

Nije me pitala da li razumijem, samo me pozvala da s njom pogledam njene ruže. Nigdje nismo našle onu bordo. To me čudilo ali ništa nisam pitala. Osjetila sam njenu ruku na svojoj, kojom mi je dala do znanja da je pratim. Prošetale smo iza kuće i tamo mi je pokazala malu sadnicu.

– Još ne znam hoće li se primiti… moj Stari je bolje znao s ružama.

– Hoće, jer zna gdje treba rasti. – prošaptala sam i pogledala joj oči pune suza. Zagrlile smo se i šutke pozdravile. Ona je ostala sa svojim sjećanjima, a ja sam otišla stvarati neka nova, samo svoja…

Marija Klasiček

Komentari

Neki baner