Razmišljanja

Misliš da ti se ovo nikad neće desiti?

Sjedim u parku i posmatram svijet oko sebe. Sve te zategnute ljude, i žene, toliko lijepih žena, sređenih i utegnutih, izvijenih obrva, i savršeno iscrtanih usana koje niko ne ljubi. Oslušnem im razgovore, zatvorim oči i aleja misli krene. Kakav li je život tih žena?

Navijen alarm na pet-šest malih alarma. Ustaneš, kao po navici. Spremanje, miris prve jutarnje kafe. Preskačeš doručak jer nemaš naviku. Kasniš, uvijek kasniš. Na putu do posla toneš u misli kako ćeš danas pregurati dan, koliko kafa možeš da popiješ, šta ćeš odigrati na kladionici, a ako si žena misliš šta ćeš da kupiš u marketu za već gotov ručak. Ili možda da djecu pošalješ na hamburger ili pizzu, dobro je to za njih, napredna su to djeca. U širinu. Toneš i dalje u razmišljanje i ne vidiš zeleno svjetlo na semaforu. Psuješ sve po spisku onom iza tebe jer te prekida. Misliš se, sa kim popodne popiti kafu? Da li i večeras odglumiti umor i glavobolju ili orgazam? Toneš i ne primjećuješ…

Ne vidiš ljude oko sebe. Ne vidiš one koji ti svakodnevni život čine lakim, jednostavnim. Ne vidiš one ljude koji nose narandžasto i koji ti možda nevaspitano dobacuju kada ideš ulicom, ali ti ljudi su razlog pa su tvoje ulice i parkovi čisti, i nemaš smeća oko kuće. Ti ljudi koji rade posao koji tvoj muž ne bi. I ti ih prezrivo pogledaš, opsuješ u sebi, nekad i naglas, zavisi koliko jako udara PMS, i produžiš dalje. Ali hej, tako je to… Mi ne primjećujemo onu ženu u tržnom centru koja održava podove čistim, i zbog koje se sve sija. Ali sjaj vidimo. I mislimo da je to tako, jednostavno… Sve sjajno, kao čarolija.

Misliš da se tebi nikad to neće desiti, da jednog dana nemaš. Bacaš ostatke hljeba i ručka jer, ne daj Bože, da jedeš nešto sto je prenoćilo. Bacaš, i prolaziš pored one žene na ulici koja svaki dan na istom ćošku traži milostinju drugih. Ne, ti ne možeš tako „nisko“ pasti. A ipak, ta žena ima više dostojanstva od tebe.

Kupuješ skupe magazine, i vjerovatno planiraš neko ljetovanje u Budvi, možda na Zlatiboru. A i ne sjećaš se one djece napuštene u domu, koji nisu željni ni ljetovanja ni novca, već onog što ni ti nemaš u srcu. Željni ljubavi, a ti nisi hraniteljska porodica. Ti si neko ko svaki dan baca hljeb, i prolazi pored gladnih pasa na ulicama. Ne, tvogh malog bišona ili maltezera ne bi dala ni za koje novce. Taj svoj mali izlog, tu paradu. Ne treba tebi pas, ni ljubav. Samo izlog za komšiluk, samo farsa za tvoj srednje staležni svijet. Da te vide kako si uspješna, porodična slika iz magazina koje kupuješ.

Bacaš cipele kad ti se potroše potpetice jer ti je neprijatno ući u radnju obućara koji pošteno zarađuje svoj hljeb svojim rukama. Okrećeš glavu od djece Roma jer te neko ubijedio da su to mali prevaranti koji su prisiljeni na takav život. Jer nisu ga ni birali. Misliš da se tebi ne može desiti ništa loše, jer tvoj život je skladan, jer imaš odgovarajuće veze na nekim položajima, imaš onog doktora koji će te uvijek uvesti preko reda. Tebe, lutku bez srca, i krvotoka. Šta tebe može da zaboli?

Otvorim oči i pogledam u običan svijet, u neke možda na izgled obične žene, sa osmijehom preko lica. Rijetke su. Koliko je njih bilo nekad kao gore pomenute „gospođe“, i koliko se puta njima desilo ono „Nikad“. Koliko puta pomisliš da se tebi ne može desiti? Jer može. Jer ne primjećuješ sav taj običan, sitan svijet. Običan a velik. Velikog srca i još veće duše. Taj svijet koji se tebi čini dalekim, zapravo je mnogo bliže nego što misliš. Lijepo je gledati nebo, ali ponekad treba oboriti pogled. Ponkead i zemlji treba ljubavi!

Selma Šljuka

Komentari

Neki baner