Deset znakova da žrtvuješ svoje zdravlje zbog posla
Život

Hod po tuđim ranama…

Korak naprijed… nazad dva. Idem, ali se ne mičem. Boli me. Baš prokleto jako. Nemam volje disati, nemam volje razmišljati i užasno mrzim činjenicu da svima ponavljam kako ću biti dobro. A nisam… čujete li – NISAM DOBRO. Zašto me tjerate da glumim… samo me pustite. Pustite me da odbolujem. Ne možete to umjesto mene. Ne možete me zaštititi od svega. Ne možete mi uliti svoje dobre želje u um, pa da se samo dobro naspavam i sutra budem “baš kako treba”. Ne ide tako… život je malo zajebaniji.

Majka priroda… stvorila je od mene emotivku… netko bi rekao teškog mekušca. Ali vežem se. Vežem se toliko uz ljude da kad počnu pucati niti, kidam se i ja sama. Ne znam poslati kvragu. Ne znam ubiti u pojam i sasjeći korijenje. Kad bih to naučila, onda to više ne bih bila ja… svijet treba svoje mekušce I guess…

woman-1043030_960_720

Na kraju… to nije loše za nikoga osim mene. Ja sam ta koja se povuče u sebe. Koja se prvo milijun puta rasplače a onda dođe u fazu kad sve to presuši. Kad postanem samo nijemi promatrač. Svijet se i dalje vrti. Sat kuca, ljudi dolaze, prolaze… radi se, živi se, dan za danom, dođe poštar, izmijeni se red računa, red obične, nevažne pošte. Red čuđenja i red objašnjavanja. I onda muk, kad izgubim volju objašnjavati.

Znam ja to… sutra je novi dan. Život ide dalje, vrijeme liječi sve… ma znam napamet sve te životne istine, floskule, poštapalice i mudre riječi. I znam kad nekoga potapšati po ramenu i reći – bit će bolje. A znam i kad prešutjeti i zaobilaziti njegove rane, započinjati druge, na oko nevažne teme.

Zašto to vi ne znate? Zašto morate dirati tamo gdje boli? Zašto morate dolijevati ulje na vatru i još malo potapkati po bolnom mjestu… malo rastegnuti kožu, malo utabati soli, pustiti još malo krvi? Što je toliko zanimljivo u tuđoj boli da se njome hranite?

Nije bolesno patiti. Patnja, žalost, vrijeme tugovanja, normalan je dio oporavka ljudske nutrine, jer nismo samo ovo meso koje vidite. Ali hod po tuđim ranama, je pokvarena, sadistička bolest društva i pojedinca. I ništa više od toga. I nema opravdanja za hod po tuđim ranama. Nema.

Ana Malenica

Komentari

Neki baner