Život

Tko si ti kada te nitko ne gleda?

Tko si, u okrilju svoja četiri zida, ispunjena svojim slatkim sitnicama i detaljima, kada se uljuljkaš u sigurnost pomno sređenog doma? Tko si kada nitko ne gleda, kada pjevaš ispod tuša, plačeš kao dijete, spavaš našminkana i tjeskobna?

Sramiš li se tada sebe, bojiš li se tada što će neki drugi za tebe reći? Zašto smo toliko osjetljivi na mišljenje drugih ljudi, kada ne živimo zbog njih nego zbog sebe? Čemu tolika težnja da se budiš sretna i prihvaćena, ukoliko sebe prihvatila nisi?

Teško je otkrivati vlastite slojeve i zagrebati ispod površine. Teško je pogledati svoj odraz u ogledalu, shvaćajući da i dalje nisi ona ti koja si trebala ili željela biti. Isto tako, teško je vječito živjeti pod krinkom koju nosiš. Skrivati se od pogleda mase i ružnih kritika. Shvaćaš li da ti što upiru prstom u tebe, nisu ti koji su bolji od tebe? Shvaćaš li da ti koji prvi osuđuju bježe od vlastitog odraza u ogledalu sto puta dnevno, pljuju po drugima misleći da će time umanjiti tvoju vrijednost i povećati svoju? Shvaćaš li, u njima je debeli sloj zloće, tjeskobe i crnila. Ti si samo ono što oni žele biti, ono što se oni nisu usudili izreći ili napraviti. Ne znaju kako se nositi sa ljubomorom, odlučuju kritikom ukaljati tvoj rast i obraz.

Nemoj postati kao oni, ne ti, koja si sto puta na svojoj koži osjetila koliko to boli. Ne bole riječi koliko boli činjenica da nekome drugome smeta tvoj rast, a znaš da tvoj rast ništa nažao ne čini drugima. Boli to što smo mi rođeni jednaki, a kroz život smo postali odvojeni i drukčiji. Nekolicina nas uvijek potiče druge, otvoreno i iskreno se veseli tuđim uspjesima. A većina njih odlučuje odmah uskakati u riječi, širiti svoje laži. Zašto osuđivati dok još nisi hodao u tuđim cipelama?

Kada te nitko ne gleda, znam da si puna snova, puna ideja i entuzijazma. Isto tako povremeno puna nervoze i ljubomore, puna tjeskobe i straha. Često misliš kako nisi dovoljna, ni drugima, ni sebi. Često misliš kako si pogrešna, kako si najlošija verzija sebe koja je mogla postojati.

Što činiš po tom pitanju, kada si sama? Pokušavaš li na papir sročiti sve ono što te tišti, zbrajati minuse i pluseve kako bi imala uvid u stvarno stanje duše? Ili se i dalje kudiš, omalovažavaš i sramiš?

Nadam se ovo prvo. Želim da budeš ono što jesi.  Želim da se ne sramiš izraziti sebe, bez obzira što će netko reći o tebi. Shvati da tvoj život ne mora biti ono loše što misliš o sebi.  Imaš moć promijeniti se i kroz iskustva mijenjati svoj pogled na svijet. Odmakni one ružne misli  i slušaj svoj glas. Potrudi se napraviti obrambeni štiti, jedan kutak sebe koji će ti uvijek davati nadu da guraš s osmijehom dalje.

Kada te nitko ne gleda, znaš da možeš biti sve što jesi. Zašto onda na trenutak, kada te svi gledaju, ne zažmiriš, kako bi skupila hrabrosti da budeš ono što jesi, nauštrb svih?

Zašto dopustiti da se lomiš između želja i stvarnih mogućnosti koje su ti dane, zašto da se skrivaš i čekaš bolje dane?

Često si okružena tminom, koja pokušava progutati tvoj sjaj, znam. Ali , ponosno pokazuj svoje ožiljke, baš kao i luna svoje dvije strane. Tamna strana koju naizgled skrivaš, neka da novu svjetlost i autentičnost onoj dobroj strani tebe.  Nauči da širiš svjetlost i usred mraka, ne srameći se svoje nesavršenosti.

Jer bojati se onoga što još nisi postala, znači bojati se živjeti. Samo ti imaš odgovor na sve ono što te sputava i tišti. Samo ti možeš pronaći svoj put. Možda ćeš ponekad odlutati na pogrešnu stranu, možda ćeš ponekad ti biti ona koja će se poskliznuti i pokleknuti pred manama, upirati prstom u one koje ne razumiješ. I to je ljudski, ukoliko znaš prepoznati i ispraviti svoje greške. Ali, zamisli, postati ona koja jesi kada te nitko ne gleda, bez srama i straha od osude. Ima li veće slobode?

Marija Lombarović

Komentari

Neki baner