Ljubav i sex Razmišljanja

U iščekivanju…

„Ljuta sam na sebe zato što sam uopće prihvatila da učestvujem u bilo čemu. Mislim da je ovo zadnja greška takve naravi, a istih ljudi. Sve to u nadi da se ljudi mogu promjeniti. Kad ono booom… nepopravljivi su.“

„Znam ja sve to, samo sam te htio pustiti da sama vidiš, pa nisam htio ništa da pričam.“

„Znaš da volim kad pričaš.“

„Ali kad za to dođe vrijeme, a sad ti valja izdržati.“

„Ah, opet ta mrska riječ strpljenje. Ne krasi me baš.“

„Ali može da krasi.“

„Zajeban si, Veliki.“

„A čuj, jesam ti priznao nešto? Znam ja biti čudan i tih, da ne kažem dosadan, naporan i teško izdržljiv, ali ipak izdržljiv, pa valja ti i to.“

„A načula sam nešto o tome.“

„Nego, treba li ti nešto?“

„Uglavnom ti i nešto malo pameti.“

„Bit će i to, nemoj da ponavljam mrsku ti riječ.“

I tako je jutro već lagano odmicalo. Vani je bio toliko tmuran dan da se nije moglo ni pretpostaviti koje je vrijeme. Čak se nije čula ni graja ljudi koji užurbano idu na posao. Tu i tamo pokoji nervozni prolaznik dodao bi gas baš pored prozora. Uz poznatu šoljicu jutarnjeg magičnog napitka zvanog kafa posmatrala sam sve te stvari oko mene, čekajući poznati zvuk poruke. Na pomisao usne su mi se širile u osmjeh, a s obzirom da, čini mi se, ne prolazi ni tren da nije tu negdje, u mojoj glavi, osmjeh je postao moj drug. Upozavali smo se ponovo, nakon što sam ga bila zamijenila nekim drugim osjećajima.

Jesam li ja to upravo učila ljubav?

Ne onu kojoj su usta puna obećanja, ne s princom, bez bundava, konja i „živjeli su sretno do kraja života“. Pravu, zemaljsku, s čovjekom koji zna biti tih i čudan, ali uvijek tu, prije nego i pomisliš da ga trebaš. Jako teško izdržljiv zato što misli da svijet može i mora sam popraviti. Ali opet bez prizvuka mita u svoj toj priči. Čovjeka koji je preživio pakao, no ne obezvređuje ničiju bol, makar bila sitna kao zrno pustinjskoga pijeska. Onog koji i miluje drugačije od ostalih. Njegov dodir je nježniji od satena. „Nećeš me polomiti“, rekoh mu jednom kroz osmjeh. „Toliko si mala da nekad pomislim da bih mogao“, dodao je nastavljajući igru po mom tijelu, poljupcima istražujući svaki njegov dio.

No, ono što je godinama gradio na sebi bilo je samo razlogom da ga pustim u svoj svijet, ali ono kako je činio da se osjećam bilo je razlogom da sam još tu. I ne želim izaći iz tog vrtloga. A onda kad ga nema onda ga satkam od mašte, kao pauk svoju mrežu. Pažljivo, dok se u nju hvataju svi koji je pokušaju rastrgati.

Tad možemo biti bilo gdje. Na mjestu gdje ucrtane granice na kartama ne znače i granice među ljudima. Gdje ljudi svoju energiju troše na sopstvenu sreću, a ne tješe se da uvijek ima neko kome je gore.  Gdje je ljubav hrana, a poštovanje voda. Ondje gdje se čovjek vrednuje po svojim riječima, ne po imetku ili pripadanju  što većoj grupi istih ljudi, koji ponekad kao da prepisuju glupost jedni od drugih, kao djeca na kontrolnom, nakon nespremljenog gradiva.

„U svijetu gdje se voli da bi se živjelo, tu ću da te vodim, ali prvo da se vratiš.“, napisah.

„Stvorit ćemo mi svoj svijet i on će biti tu ma gdje da mi bili. Uslov je samo da budemo skupa. Da bi opstao moramo ga još naučiti braniti od ostalih.“

„Znaš, za početak bi i tvoj zagrljaj bio dovoljan, on mi je nekako omiljeno mjesto.“

Pipi

Komentari

Neki baner