Ljubav i sex

Kako znati je li on taj i je li ona ta?

Jutros, dok prebirem po faldama svoga života i svaku prođem nekoliko puta rukom pa je zagladim samo da se tom istom životu zahvalim. Dok pijem prvu kavu koju mi je skuhao prije negoli je otišao na put, s točno onoliko mililitara mlijeka koliko volim, u šalici koju sam poželjela, a svako jutro poželim neku drugu, dok vani sve jače buči grad koji se budi, a srce mi sve više tihuje, onako bosoj, na balkonu, u prevelikoj majici nategnutoj preko bokova, odjednom mi u misli dođu neka davna pitanja koja sam se pitala.

I osvijestim u njima nekadašnji strah i čežnju i štošta drugoga. Malo izgubljenog vremena i mnogo namreškanih obrva. Dok otpijam gutljaj po gutljaj njegove, a moje kave jutros i ispraćam ga. Kako znati je li netko taj? Baš taj ili ta koje smo čekali? Što uopće znači biti taj ili ta? I koga to cijelo vrijeme čekamo i čekamo li uopće nekoga?

Nebrojeno sam se puta u memoarima moje prošlosti ovo pitala. Priznajem da me je bilo strah. Silno strah ako taj netko ne bude taj. Ljudi se plaše mnogih stvari. Ja se gotovo nikad ničeg nisam plašila. Osim ovoga. Jer za mene, u mojim nijansama svijesti, bilo je i ostalo nepojmljivo lijegati se i buditi kraj nekog tko ne ispunjava sva moja osjetila.

Kako znati je li netko taj ili ta? Nakon svih i svega, dok prebirem jutros po faldama svoga života, beskrajno zahvalna, još uvijek nemam odgovor na ovo pitanje onako kako bi ga netko očekivao. Jer ljudi kad postave pitanje, postave ga umom. I odgovor najčešće očekuju s istog tog mjesta. Meni na ovo pitanje nije odgovorio um. I bojim se da taj odgovor nikada ne dolazi iz njega.

Meni je na ovo pitanje odgovorila duša. I to onda kad se ispreplela s njegovom, u malom stanu jednog zagrebačkog suterena koji nije izgledao ni približno bajkovito kako bih zamišljala, ali je pričao bajku. I gdje su mi um, srce i duša bili u savršenoj harmoniji, ljuljavši se lagano u ritmu apsolutnog mira.

Istog onog kojim jutros prebirem po faldama svoga života i nježno svaku zagladim da joj zahvalim. Uz gutljaj po gutljaj kave pogođene u milimetar, u šalici koju sam poželjela, a svako jutro poželim neku drugu.

Mir, taj duboki, čisti, neprolazni mir je odgovor.

I on me nepogrešivo odveo u smjeru u kojem sam trebala ići. Jer voljela sam ja i bila voljena više puta. Strastveno, duboko, neupitno. Budila se u nekim drugim stanovima i pod nekim drugim oblacima. Odlazila, vraćala se, smijala i plakala. I svaki put kad bih se pitala to sudbinsko pitanje: „Je li on taj?“, nešto bi se u meni uznemirilo. Um bi pokušao naći opravdanja za nemire. Odmahivati rukom na njih, zatrpavati ih pijeskom najljepših plaža na kojima sam ispisivala naša imena. Pokušao me i prozvati nezahvalnom, taj moj isti um. Jer odakle mi pravo uopće propitkivati kad sve tako „savršeno“ protječe. Kad je ljubav, a ona se ne propitkuje. Kad je bajka, a iz nje se ne odlazi. Kad je drama, a ona se spašava.

Mir. Duboki, čisti, neprolazni mir nikada ranije nije našao svoje mjesto u meni sve dok nisam zakoračila u mali, suterenski stan i probudila se ondje na nečijem ramenu. I bila je to strast, bila je ljubav, bilo je razumijevanje. I štošta još je bilo. Bilo je dobrote i nesputavanja, ali sve to nije moglo donijeti odgovor na pitanje je li on taj. Jer tada ne bi odgovorio sam život, ne bi odgovorila ona praiskonska potraga, dublja od svakog „realnog“ razloga. Tada bi odgovorila glava, a glava ne zna. Ili srce samo za sebe, a ono se zalijeće.

Odgovor je došao u pravom trenutku, u oblaku apsolutnog mira koji me je obavio potpuno i trajno, umirivši sve moje sumnje do čistog blagostanja i utišavši sva moja pitanja do potpunog nepostojanja.

Kad bi me danas netko pitao kako znati, rekla bih mu istog trena da se ne može znati. Može se samo spoznati. Može se nekim čudnim nitima napipati mir kojim nas taj netko obavija. Mogu se naslutiti vjetrovi koji prestaju i disanje koje se produbi. Može se osvijestiti srce koje se širi i duša koja odmara. Jer je nakon dugog putovanja napokon stigla ondje kamo je, zakoračivši na tlo ovoga svijeta krenula.

Kući.

Marina Papec

Komentari

Neki baner