Iz njegovog kuta

Iza kulisa uspješne žene

Naša je kancelarija, kako to inače i biva najgorim danom u sedmici – utorkom, zaglušujuće nijema. Nas nekoliko se zaturili u svoje monitore, lupetamo po tastaturama a u nama odumire nevidljivi dan. Oko tri sata ulazi šefica pravne službe. Žena vojničkog držanja, strogog izraza lica i dobro uvježbane pravednosti u glasu, došla je da obavi neku sitnu papirologiju sa kolegom koji za par dana napušta naš kolektiv, a onda sjela na jednu od slobodnih stolica i zagledala u svoje cipele. Zrak oko nje je mirisao na razblaženi parfem a njeno lice rastapalo u prijatnu nježnost pod plamenom nekog, možda slučajnog a možda za današnji dan simboličnog, sjećanja na mladost.

Nisam je navikao viđati takvu. Pamtim je kao ozbiljnu ženu, strogo profesionalnu i posvećenu svom poslu. Na hodniku se uljudno pozdravimo i razmijenimo koju riječ u sretanju ali nikada više od toga. Jedna je od onih žena koje gledate sa poštovanjem i držite distancu jer ne odaje dojam nekog ko od saradnika s posla očekuje bilo kakvu privatnu interakciju ili druženje. Danas se, međutim, slika pomjerila.

Sjela je tako zamišljena nedaleko od mene, par trenutaka ćutala a onda je, kao da je odlučila da profesionalnu verziju sebe spusti na radni stol i prvi put pred nama govori svojim pravim glasom, pričala o mužu.

Bješe to jedna od onih gorko-slatkih bajkovitih priča, jedna od onih scena koje obično viđate samo u filmovima, iza koje svirucka neka vodenasta balada i dodatno naglašava već dominantno emotivno paranje, samo što u njenoj priči nije bilo ničeg filmski gorkog, ničeg slatkog, i ničeg bajkovitog. Krenula je tiho, nesigurna u vlastiti glas, gledajući u jednu neodređenu tačku pred sobom, a zatim, kada je osjetila da je svako od nas prestao s onim što radi i svu pažnju posvetio njoj, govorila hrabrije i sa više slobode.

Govorila je o tome kako je bračni drug sve. Upravo te riječi, nekoliko puta ponovljene, u nekoliko različitih tonova, svaki put na pravom mjestu, skoro poetski profesionalno – bračni drug je sve! Pričala nam je o njihovom upoznavanju na prvoj godini faksa, o tome kako su zajedno otišli u Crnu Goru i tamo slijedili svoj put i kako nikada jedno drugom nisu dozvolili više od sitne svađice koja bi se do jutra zaboravljala. Riječ „poštovanje“, govorila je sa posebnom pažnjom. Sve drugo je pričala glatko i tečno, kao govor kojeg je pripremala dvadeset godina, ali se svaki put na toj riječi zadržala i strogo je izgovorila, kao pred sudom, kao da sav teret odnosa dvoje ljudi hoće u nju da stavi.

„Poštovanje, djeco, od toga sve kreće i tu sve završava!“ Nikad, kaže, jedno pred drugim nisu opsovali – toliko je stida, a kad kažem stida ne mislim na onaj mahanski, onaj sramotni od kojeg bi da se sakrijemo od sebe samih, već govorim o stidu od kojeg rumene obrazi i pada pogled, onom stidu od kojeg se ne usudiš pogledati u lice nekog koga voliš, e tog stida, kaže, u njima je bilo u izobilju. Misli su mi usred njenih rečenica pokušavale pobjeći tamo gdje uvijek odlaze – na kritiku današnjeg društva. Htio sam u vlastitoj glavi da potvrdim njenu tezu, da dokažem da se danas jedino o sebi vodi računa i jedino za sebe traži i zahtjeva, ali njena me priča vraćala i otimala od moje navike pametovanja, pa sam je dalje pratio i gledao kako se boja njenog lica mijenja ovisno o riječima koje pušta preko usana.

Savjetovala nas je u svakoj sitnoj pauzi njene priče, u svakoj digresiji koju je napravila – bilo je pouke u svemu. Nekako teško je izgovorila i tu krupnu riječ: razvod, sa gađenjem, sa grimasom koju čovjek ima kada pokuša da pojede nešto suviše gorko, ali i sa dozom čuđenja, pitajući se kako ljudi tako lako odustaju od istih onih u koje su se do jučer zaklinjali, pa kao da nam se pravda, uporno ponavljala kako za nju taj termin nikada nije postojao, ni u šali, ni u najluđim mislima. Pričala nam je o tome kako su oboje uvijek radili, jedno za drugo, jedno umjesto drugog, kako nikad nije bilo drskosti niti bezobrazluka koje bračni drugovi danas serviraju partneru, i opet, baš kao i na početku priče, vraćala se na onu istu tezu u koju je zaklinjala svojih trideset šest godina staža i svega što je u životu vidjela i prošla: bračni drug je sve!

Vole se djeca ali djeca rastu i odlaze. Vole se prijatelji i rodbina ali oni su varljivi kao i ovi martovski dani s druge strane prozora, i sve je to uredu, sve ima svoje mjesto ali nikad, ništa od toga, na kraju naših života, nije toliko ključno kao onaj s kim naše živote provodimo.

I pomislio sam da je tu kraj, da se priča završava i da će skrenuti temu na nešto drugo ali ona nam je pričala o danu kada je njen suprug umro. Iz poštovanja prema veličini te gospođe, iz poštovanja prema silnoj ljubavi koju nam je u par sitnih minuta sročila u riječi, o tome neću govoriti. To je nešto što ćemo ponijeti mi koji smo imali sreću biti u toj kancelariji, ili makar oni od nas koji su je doživjeli i ozbiljno shvatili, te njene gestikulacije i pokrete, te opise najsitnijeg detalja njihovog posljednjeg običnog dana, te njegove riječi koje u milimetar citira i naglašava – sve je to odjeknulo u meni kao tupa eksplozija i ostalo tako, rasuto i neredno, da krvari, da opominje, i da savjetuje.

Završila nam je priču o njemu i sjedila na toj stolici, mirna i tiha kao bezgrešni anđeo, ogrnuta svojom ljubavi prema čovjeku kojeg više nema, ranjiva i jednostavna, ista ona žena koje se plaše u svim advokatskim kancelarijama u gradu. Eto, to je snaga ljudske ljubavi. O tome ja uporno ponavljam nikom do ovom papiru, u to se zaklinjem i za time jurim, udarajući redom u zidove kao slijepac u mraku. Na trenutak sam i poželio da s njom podijelim sve svoje dileme, poželio i da joj zahvalim što me je još jednom podsjetila, u ovim danima kada me realizam naših života počinje da slabi i kada počinjem vjerovati da možda i treba pristati na ove moderne bežične ljubavi, podsjetila me na to da moje izlizane priče i moje pjesme nisu ni za šta, nisu moja mahnita mašta niti odraz slabosti, nisu papučarstvo i nikakve veze nemaju sa nedostatkom snage – već su upravo suprotno, čistokrvna snaga s kojom čovjek može postati sve na šta mu oči spuste ništane.

Poželih i da ostane, samo da je gledam, da upijam tu energiju koja izlazi iz svake pore njenog tijela kada govori o svom mužu, poželih da je pitam kako se njene godine drže nakon njegovog odlaska i možda, na koncu, da je zagrlim ali, imala je taj jedan trenutak tišine, a iz te guste tišine izgovorila riječi koje su me rasule kao prašinu kremiranog čovjeka iznad pejzaža talasa što se razlamaju o nadnesene stijene – ali ni to vam ne smijem reći. Znam, žao mi je, sve je u ovoj priči sitno i nedovršeno, sve je tuđe i kretenski misteriozno ali radi se o nečijem životu. Radi se o ženi koja je živući dokaz da ništa na ovom svijetu nije važnije od pripadanja nekom, da nema tog posla niti te karijere koja može popuniti prazninu nečijeg postojanja, da ljubav djece ili stana ili kućnog ljubimca ne može zamijeniti par ruku sa kojima se podnose bore i godine… radi se, na kraju, o nečijoj sudbini.

Vratio sam se evo kući, zbunjen i nedefiniran. Vratio se i sjeo pred laptop kao što grješnik sjeda u ispovjedaonicu i njemu sasuo sve što me tišti a on je slušao. Rekao sam mu da se ničeg u ovom životu ne bojim. Ničega posebnog u ovom životu ne tražim.

Ne vjerujem u novce, ne maštam o ljetovanjima i ne gazim preko ičijeg srca do željene plate i auta. Nekad sebi djelujem kao slabić ali opet, ima dana kada bih čitav svijet mogao ponijeti na leđima. Nekim mi je jutrima vlastiti život stran a nekim noćima, čini mi se, znam odgovor na svaku životnu misteriju i sve što pripada ovom svijetu mi je odveć lako i jednostavno – ali, nepogrješivo je tu, ono nedostajanje. Nepogrješivo je tu i ljudi to na meni vide, isto ono što su vidjeli na Arsenu kada su mu rekli da mu fali jedna dimenzija a ta dimenzija, godine su mu otkrile tek kada je pronašao, bila je njegova Gabi.

I to je, na kraju priče, život. I za pravnika, i za direktora, i za fizičkog radnika, i za prostog umjetnika. To je na kraju svega mjerilo naše uspješnosti, vaga za količinu naše sreće i jedina prava karijera – bračni drug je sve.

Adis Ahmethodžić

Komentari

Neki baner