Razmišljanja

Dunje i kolači

Dunje i kolači, na tebe kad se smrači… dunje i kolači mirišu…

Nikad nisam znala da se možeš razboljeti ako ti netko nedostaje. Ustvari, čini se da je to tako jednostavno, nedostajati nekome ili netko tebi. Malo sjete, malo tuge, i to bi trebalo biti to. Ali što kad ti se taj gubitak čini kao da ga nećeš preživjeti, kad te žulja kao kamen u cipeli dok tipkaš važne stvari na laptopu ili se voziš tramvajem na posao… što kad ti netko toliko nedostaje da ne možeš živjeti normalno, kao da je netko otrgnuo dio tebe koji više nikada nećeš imati?

Kako tada živjeti?

Prvo ti počnu nedostajati sitnice. Način na koji netko priča, smijeh… smijeh posebno jako nedostaje. Ili oni sitni pokreti rukom, koje si prije uzimao zdravo za gotovo. Ti biserni zubi iza najljepšeg smješka, oni posebno jako nedostaju. Nakon nekog vremena, sjećanja izblijede ali bol ostaje ista. Od svega najviše ti nedostaje taj smiješak, ostalo ne pamtiš. I taj smiješak te obično ubije najjače.

Zatim ti počne nedostajati miris. Pa tad poželiš jače od svega ponovno zagrliti, upijati taj znani parfem ljubavi širokim nosnicama…  ali tog mirisa više nema. Izblijedio je, ne sjećaš ga se više. I tad srce zaboli još jače, jer sjećati se možeš svega, samo miris ne možeš zadržati, baš kao kad ruže ocvatu više ih ne pamtiš…

Kad ti netko nedostaje, zapravo te boli. Osjećaš bol u ramenu, u ruci, u grudima… misliš da je gastritis ili artritis, a zapravo je nedostajanje. Gotovo svaka pjesma, tekst, slika, budi u tebi istu bol. Stihove više ne čitaš jer je preteško. Kao što pjeva Balašević: „Brzo dođe taj talas i znam da ću da potonem…“ Nešto te vuče, više prema dnu, kojeg si davno plačem dosegao, nego prema površini.

Pitaš se, zašto je moralo biti tako? Neki ti kažu, to je karma… pa se tješiš da je u nekom prošlom životu ta osoba izgubila tebe. Može li to uopće biti istina? Ja ne vjerujem u karmu. Svaki gubitak osobe je ljudski faktor.

A onda dođe razdoblje krivice. Seciraš u beskraj sve svoje riječi i postupke, jer ako netko mora biti kriv, zar nisi to ti? Nisi li ti taj koji je potegnuo nož, koji je rekao krivu riječ, koji je uvijek i svagda kriv dok ga ta ista krivnja ne ubije. Možda i bude lakše ako se pronađe krivnja, to je Božji dar ne bismo li pronašli način da se naviknemo.

Možda je bolje boriti se sa samim sobom. Uvjeriti sam sebe da je tako moralo biti. Možda je to sudbina, a možda i glupost. Nitko nije dovoljno pametan da zna. Blago onima koji vjeruju u sudbinu, puno im je lakše živjeti, i uvijek imaju dovoljan odgovor na sva ona pitanja. Ja doduše ni u sudbinu ne vjerujem.

Bilo kako bilo, ponekad gubimo jedni druge. Ponekad se dogodi da nas rastavi neka glupa smrt. Sve smrti su glupe. Ponekad se rastanemo jer nismo mogli skupa. Svatko ima svoj život koji živi, svoje izbore, svoje loše odabire. Dogodi se da nam netko nedostaje nakon gubitka. Ljudi smo.

Kažu, navikneš se nakon nekog vremena. Ali ustvari, to nije istina. Što vrijeme više prolazi, više ti nedostaje. Zaboravljaš sve više, to da… ali taj kamen ostaje žuljati u tvojoj cipeli, i nikad više nećeš biti isti. Trudiš se iz petnih žila da zaboraviš. I tu osobu, i njene biserne zube, i taj opojni miris koji si uzimao zdravo za gotovo. Dok ne zamirišu opet dunje i kolači, a onda otireš suze dok ujutro hodaš prema poslu, proklinjući Boga i Vraga, tužan i jadan.

I ustvari lažu. Nikada se ne navikneš.

Dubravka Lisak

Komentari

Neki baner