Cafe

Čovječe, zar i najboljeg druga?

Rodio sam se u listopadu. Tako su oko mene pričali. Ne sjećam se svojih prvih dana baš najbolje, ali sjećam se kako su govorili iznad naših glava. Sjećam se majčinog mekog krzna i topline tijela braće i sestara. Bilo nas je pet. Dvije sestre i tri brata. I brzo smo rasli. Sjećam se kada su rekli da je stiglo nešto što se zove studeni. Tada smo s majkom prvi puta zakoračili na travu. I bila je hladna, ali mirisala je. Sjećam se kako su oni tada uvečer palili vatru. Tada bi moja braća i sestre, majka i ja, šćućureni ležali na hrpici uz toplinu i zadovoljno drijemali. Povremeno bi netko nekome zagrizao njušku, ali sve je to bila samo igra.

Početkom prosinca pokušao sam sažvakati prvu suhu hranu i zamalo se ugušio. Ali ljudi s kojima sam živio bili su tako brižni. I voljeli su nas. Krajem onoga što su nazivali prosinac počeli su dolaziti neki drugi ljudi. Nepoznati. Dvoje braće otišlo je s njima i nikada ih više nisam vidio. Ali ja sam ostao pored tople vatre s majkom i sestrama. I znao sam da su moja braća na sigurnom. Vjerujte mi, znao sam. A kako ne bi bili? Ljudi nas vole. Brižni su i puni ljubavi.

Sjećam se dana kada su stigli i po mene. Tog su dana moji prvi ljudi u kuću unijeli drvo. Sjećam se jakog mirisa i bockavih iglica koje su škakljale moj jezik i nepce čim sam ih pokušao zagristi. Da, toga dana stigli su po mene. Moje dvije sestre su ostale i nikada ih više nisam vidio.

Novi dom isprva me uplašio. No čim sam ugledao isto drvce kakvo sam tek nekoliko sati ranije žvakao kod svojih prvih ljudi moj se strah malo povukao. Na mene su stavili mašnu. Veliku i crvenu. Ljutila me. Jako.

A tada sam ih upoznao. Djecu. Malene ljude koji su grlili i mazili više no oni veliki. I voljeli smo se. Igrali smo se.

Prošlo je ono što su nazivali siječanj, pa veljača, ožujak i travanj. I brzo sam rastao. Tih sam mjeseci volio žvakati sve što mi je njuškica pronašla. Volio sam i jesti. Mnogo. Uskoro sam bio toliko velik kao maleni ljudi. Čini mi se da im se to nije baš sviđalo. Kada su stigli svibanj i lipanj, tada su počele svađe. Često bi vikali na mene. Ne znam zašto. Ja sam ih i dalje volio kao prvoga dana. Često bi bili nervozni, ti veliki ljudi, a i sve češće bi me zaboravljali, pa bi skoro svake noći spavao na pragu kuće. Nije mi smetalo.

Ono što nazivaju srpanj proveo sam vani. Većinu vremena bio sam sam. A kada bi me ugledali njihova bi nervoza bila jača. Ali ja sam ih i dalje volio.

Na početku onoga što nazivaju kolovoz veliki i mali ljudi spakirali su svoje stvari. Sve su stavili u automobil i bili su sretni. I ja sam bio sretan. Volio sam vožnju autom, iako bi ponekada ta vožnja završila kod veterinara.

Da, početkom onoga što nazivaju kolovoz, svi smo zajedno ušli u automobil. No ja sam izašao na pola puta. Tako su mi naredili. I promatrao sam ih dok je automobil nestajao. Mahao sam repom i volio sam ih. Ostao sam sam. Negdje.

Sada je ponovno listopad. Sada znam zašto dane zovu tako. Oko mene pada lišće i toplije je kada noću legnem na krpice dok se preko moga krzna navlači magla. Još sam sam. I bojim se. Bojim se što ću sutra jesti. Bojim se drugih ostavljenih njuškica. Ostavljenih baš poput mene. Bojim se da su me moji ljudi zaboravili. I veliki i mali. Ali ja sam sada sam i dalje ih volim.“

MOLIM VAS, NE UDOMLJAVAJTE PSE AKO NISTE SPREMNI NA ODGOVORNOST! STIŽE LJETO, A PSI NISU AMBALAŽA KOJU MOŽETE BACITI NA ULICU!

 

Jelena Hrvoj

Komentari

Neki baner