Razmišljanja

Sindrom – muškarci sa brakom iza sebe…

Razmišljala sam da li da vam pričam još jednu priču punu ljubavi i strasti, onda kad se svijetla pogase i ostaje samo ples golih tijela, koja se privijaju jedno uz drugo hrleći ka ekstazi, ali… Istina je da je to jedan od ljepših segmenata veze, posebno kad je ista tek u začetku. Negdje sam čitala da parovi u prvih nekoliko godina, od tri do pet, vode ljubav svaki dan ili jako često. Poslije pet, ta aktivnost se smanjuje na tri do četiri puta sedmično. Poslije deset na dva do tri puta mjesečno. Dalje neću ni govoriti, zaledi mi se krv u žilama, jer neću lagati, volim sex, i volim s njim biti maštovita, radi ubijanja baš te monotonije koju godine nose sa sobom. No ipak neću pričati o sexu.

Moje zadnje dvije veze su bile sa muškarcima koji više nisu u braku, jedan je bio razveden, jedan igrom nesretnih okolnosti izgubio ženu. I ništa tu nije sporno, jer i razvedeni imaju pravo na sreću, rekao bi prvi od njih. On je otišao negdje daleko za svojim životom, u nemogućnosti da sačeka zajedničku priliku, koja je bila samo pitanje vremena. Ali drugi već postaje bitan nakon kratkog vremena. Drugačije bitan od svih onih prije njega. Sa brakom iza sebe, sa bolom iza sebe i sa dječakom pored sebe. I sad sa mnom kao novim kolačem, koji se uporno trudio servirati na svoj stol. I uspio je.

U početku veza je krenula u smislu zadovoljavanja potreba dvoje odraslih ljudi, koji se prije svaga cijene i poštuju, ali i razumiju da samoća nema mnogo smisla i da smo pored svih gubitaka i bola prosto samo ljudi. Ali smo nastavili da se viđamo svaki dan. Veza je u svakom smislu bila spoj dvoje različitih ljudi, koji žive različite svjetove. On moj šef, ja učitelj za njegovo dijete. On se moli na jedan način, ja na drugi. On zreo, sa velikim bolom iza sebe, ja brodolomac u tuđem gradu, cijelo jedno desetljeće mlađa. On porodični čovjek, a ja, kako su mu rekli, pčela koja leti sa cvijeta na cvijet, popije sok, udahne potrebni polen za novo rođenje i svojim krilima nastavlja da traži dalje. On sa ljudima kojima ne zna kako predstaviti novu stvarnost, ja s onima koji je nikada ne bi ni razumjeli. I u svim tim okolnostima nismo ni razmišljali gdje bi nas svakodnevni susret mogao odvesti. Oboje sigurni da nas ovo drugo ne može povrijediti, bez obzira na ishod. Spremni biti prijatelji kako god da se završi, jer smo previše sigurni u svoju snagu.

Ali šta kad se pojave prvi osjećaji u jednom takvom odnosu? Šta kad svaki novi dan i svaki novi susret donese pred nas novo ozbiljno pitanje, koje nismo sigurni kako najbolje rješiti, ali osjećaj koji taj susret donosi veći je od straha? Šta kad shvatiš da u tvojim pokretima kao da traži svoju bivšu, koje više nema, a koju kao da osjećaš da nemaš pravo da prigovoriš? Šta kad osjetiš da nisi sigurana da li si spremna učiniti sve da zauzmeš mjesto koje je nekada pripadalo nekoj drugoj ženi, nekoj drugoj majci. Kad strah izbija iz svake pore tvog lica, ali i dalje ideš naprijed, iako znaš da se sve to može srušiti u trenu, kao kula od karata, a njen pad bi srušio mnogo ljudi oko tebe. Da li birati sreću u koju nisi ni sigurna, ali trenutno postoji, ili još jednom staviti sve te druge ispred sebe i odustati na početku? Jer moglo bi previše da boli. Zahtjevalo bi mnogo odricanja. Pa dobro, ako osjećaj vrijedi, reći ćete. A šta kad nije samo naš osjećaj u pitanju? Šta kad se sruši, a pored njega se sruše i svi ostali pored tebe? Kako prići djetetu koje nije tvoje, a koji čezne za majkom? Kako da ne polomiš i njega i sebe? A kako odustati kad si se već, u najdubljoj tišini svoje sobe zamislila u jednom takvom svijetu i kao da ne želiš nazad. Kako prihvatiti već izgrađen jedan svijet, u kojem nikad prije nisi bila? Možeš samo da ga zamisliš. Šta ako ne uspiješ? Šta ako povrijediš, a već si sigurna da možeš, bez obzira na dato obećanje na početku. Jer i sama svoje si prekršila. I možeš biti povređena. I još jednom, nisi sama u svoj toj igri koju nazvaše ljubav.

Šta, šta, šta….?

“Ok, može, čekam te na istom mjestu”, otipkam odgovor na pitanje hoćemo li se vidjeti.

A je li to ustvari odgovor? Je li to ljubav koja nadjača svaki strah? Ili je to skrivanje od strahova i potreba da stvorimo sebi ono što mislimo da nam sasvim prirodno i pripada, bez obzira šta ćemo srušiti na tom putu?

Ja nema snage za odustati.

Pipi

 

 

 

Komentari

Neki baner