Cafe

Tko zna ako ti ne znaš?

Danas ti svi govore kako da živiš. Internet zna puno bolje od mene i od tebe. Preplavljeni smo tekstovima za samopomoć, tekstovima koji ti prijateljski nude savjete, a svi oni znaju što trebaš činiti. Možda i moji tekstovi nekada vrište neke riječi koje ti naređuju da nešto radiš na neki način, no ja se uvijek trudim govoriti u prvom licu i iz vlastitog iskustva.

Ne želim ti govoriti kako da živiš svoj život jer često ne znam kako živjeti svoj. Nekada sam baš sigurna u sve te stvari o kojima svi pišu, a nekada nemam pojma. Ovih dana volim biti sama. Dan mi prođe prebrzo i voljela bih navečer imati još nekoliko neumornih sati koje mogu provesti čitajući i gledajući filmove. No često nemam snage ni za to. Nakon tri mjeseca, u ruke sam uzela planer i počela zapisivati sve ono što želim i trebam napraviti. Još sam se prošle godine oprostila s tim silnim rokovnicima, planerima i bilježnicama s tvrdim koricama jer sam negdje pročitala da nije dobro toliko planirati stvari.

Vraćala bih im se na kratko pa ih opet odlagala. Ja sam od onih osoba kojima je baš teško naći balans. Idem iz krajnosti u krajnost. Nekada me ne možeš natjerati da budem u stanu, a nekada danima ne izlazim nigdje. Nekada partijam bez prestanka i u isto vrijeme obavljam sve svoje obaveze, a nekada nemam volje otići ni do WC-a. Osoba sam koja neće ni izaći ili će izaći posljednja iz birtije.

Kada sam pročitala da je planiranje zapravo zadržavanje u vremenu koje još nije ni došlo, odložila sam svoje planove i pokušala živjeti iz dana u dan.

Prije toga sam planirala sve do najsitnijeg detalja i prelazak na ovakav način života bio je vraćanje u nešto što dugo nisam radila. Prije svega, zbog takvog načina života nisam uspjela uštedjeti ni vrijeme ni novac. Bilo je očito da mi takav način života ne odgovara, no ja sam nastavila živjeti tako jer je lakše.

Nedavno, kada sam se vratila u svoj rodni grad, pročitala sam da je dobar plan pola posla.

Dok sam sjedila u neurednoj sobi među stvarima koje su bile posvađano pobacane po podu, pokušavala sam smiriti sukobljene misli. Kome vjerovati? Postoje pitanja na koja si godinama ne možeš dati odgovor i postoje pitanja na koja si odgovor daš iste sekunde. Ovo je pitanje spadalo u drugu od ove dvije kategorije. Kome vjerovati ako ne sebi?!

Možda je nekim osobama lakše ne zapisivati. Možda se zbog takvog načina života osjećaju slobodnije. Možda je njima bolje ne razmišljati o stvarima koje (možda) dolaze, no meni nije. Trebala sam samo naći mjeru jer previše planiranja za mene jednako je opasno kao i ne planirati ništa.

Prošli su dani kada sam mogla živjeti iz dana u dan. Previše obaveza imam, previše stvari želim da bi moji rokovnici postali samo ukrasi na stoliću. Shvatila sam da ako si postavim nekoliko zadataka u danu koji su zapravo stepenice do ciljeva koje sam si postavila za ovo ljeto, ja rastem, ja se bolje osjećam. Shvatila sam da spontanost i planiranje mogu ići ruku pod ruku ako si to dopustiš. Ne moram sve konce čvrsto držati u rukama, no poželjno je svakoga dana popeti se barem za jednu stepenicu više. Poželjno je bar jednom tjedno učiniti nešto novo, nešto što uopće nisam planirala.

 

Možda će zvučati izlizano, no potrebno je samo slušati sebe.

Postoje dani kada mi se ne da ništa pa se natjeram na nešto i odmah se osjećam bolje. Postoje dani kada mi se ne da ništa osim biti sama sa sobom jer sam si tada samo ja dovoljna i tada se neću tjerati ni na što. Često mi misli odjekuju u glavi. Pustim ih neka se bore dugo i jako pa kad utihnu, ostane onaj glas koji sve zna.

Neki dan, dok sam gledala u sivo nebo iz kojeg je pljuštala kiša, taj mi je glas rekao da ljudi i internet često nemaju pojma. Sjela sam, onda, s utišanim mislima na kauč i shvatila da je moj otac u pravu kada kaže – a tko zna ako ti ne znaš!?

Nina Bljak

Komentari

Neki baner