Autor: Izabela Laura / Photo: Ralje 2 Promo / Izvor: Bosnoga.com

Jedno od najčešćih pitanja koje mi se vrtilo u glavi prije i tijekom studija, pitanje koje sam postavljala i u nekim filmskih analizama jest što čini dobar film dobrim.

Tu su, naravno, određeni parametri na koje se možemo osloniti, no mene su, kao izrazito zantiželjno dijete, mučili i klasici, oni filmovi koji su već ušli u kanon. Ako kao o vrhunskim filmovima stalno govorimo o filmovima prije 50, 70 i više godina, znači li to da su svi stari filmovi dobri? Znači li to da će za 20, 30 godina neki od danas možda zanemarenih filmova doći u središte kanona samo zbog svoje “dobi”?

Kategorija koja me, kao zbilja kulturalno nemonogamnu osobu, najviše mučila bila je ona filmova popularnih i kvalitetnih, onih koji izazivaju veliki interes svojih gledatelja, koji imaju tu neku žanrovsku ili kakvu već privlačnost u sebi, a istovremeno su maestralno napravljeni filmovi. I to ne samo u svojoj niši već u zdjeli filmova svih vremena.

“Ralje” (“Jaws”, 1975) Stevena Spielberga jedan su od takvih filmova koje netko, možda samo zato što je riječ o Spielbergu, filmu s nastavcima ili pak filmu koji se bavi morskim predatorom može olako staviti u košaru popularnog i pokriti je s još nizom filmova koji bi u nju mogli stati. Iz današnje perspektive, kada nas sa svih strana, i to pogotovo u gradovima bez nezavisnih kina, bombardiraju “veliki“ filmovi, s ultrapoznatim glumcima, previše akcije i radnje toliko jednostavne da je neizazovna i trogodišnjem djetetu, “Ralje” bi na prvu, onako iz priča, mogle zvučati kao samo još jedan ljetni blockbuster, samo tamo, iz, kako mi je netko nedavno opisao razdoblje sedamdesetih i osamdesetih, “prapovijesti“ filma.

Stvari ipak nisu baš takve, jer se radi o filmu koji, ako vas film iole zanima, svakako trebate pogledati i u njemu ćete sasvim sigurno uživati. No, prije nego što to (opet) napravite, mi ćemo vam ispričati priču o tome kako su  “Ralje” promijenile povijest filma, zauvijek.

Veliki budžet & televizijski marketing

Na različitim mjestima različite informacije o tome koliko je realizacija “Ralja” financijski teška. Neki pišu osam, neki devet, a neki čak 12 milijuna dolara (možda da se držimo IMDb informacije i onih osam), no u svakom slučaju puno više nego što je u to vrijeme koštala prosječna produkcija filma. Spielberg je s ovim filmom podignuo ljestvicu što se tiče filmskog budžeta – do tada su se tako veliki iznosi trošili samo na epske povijesne spektakle.

Na sveopće producentsko veselje, film je već  u prvom tjednu prikazivanja zaradio preko sedam milijuna dolara, a njegova se ukupna svjetska zarada procjenjuje na oko 470 milijuna dolara.


Spielberg je odbio “Ralje” snimati u studiju i inzistirao na pravoj lokaciji. Martha’s Vineyard ime je otoka pored Rta Cod u Massachusettsu na kojem su se čak dva mjeseca više od planiranog snimale “Ralje”.


Danas je uobičajeno da se nekoliko tjedana ili dana prije premijere nekog većeg ili domaćeg filma na televiziji vrti trejler koji služi kao njegova najava. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća, to baš i nije bila učestala praksa, sve do, pogađate, Spielbergovih “Ralja”, trailer za koje se vrtio na televiziji, u prime time-u, nekoliko dana prije premijere filma.

No, nije bilo samo to. O filmu se govorilo i nagoviještavalo ga puno prije kroz talk showove, ciljano oglašavanje (čitateljska publika romana Petera Benchleya, prema kojem je film i snimljen), promotivne materijale. Filmska je publika za taj film bila spremna puno prije nego je izašao trejler, a kamoli sam film – bili su upoznati sa radnjom i likovima, i iščekivali su njegovu premijeru. Sve ono čemu danas svakodnevno svjedočimo po pitanju marketinške strategije vezane uz filmove procvjetalo je upravo s “Raljama”.

U to su se vrijeme filmovi postepeno puštali u kino (primjerice “Kum” iz 1972, koji je također bio hit film, otvorio se istovremeno u samo pet kina, prije nego je krenula velika ekspanzija), no “Ralje” su se istovremeno premijerno prikazale u više od 400 kino dvorana, i tako otvorile put načinu na koji će se filmovi dalje prikazivati.

A definirao je taj film i pojam (ljetnog) blockbustera.

Naime, tada nije bilo uobičajeno prikazivati premijere “velikih“ filmova ljeti – ljeto se smatralo off periodom u godini, što se tiče kino zarade. Obavezno postavljanje klima uređaja u kino dvorane postavilo je uvjete u kojima se ta situacija mogla promijeniti. Tri su značajnija filma prije “Ralja” puštena u ljetno vrijeme – “Bonnie and Clyde” (1967), Easy Rider” (1969), American Graffiti” (1973) – i pokazala se uspješnim. “Ralje” su pak definirale ljetnu filmsku sezonu koja danas Hollywoodu donosi oko 40 posto sveukupnih prihoda.


Osim za glazbu, “Ralje” su osvoile Oscara za najbolju montažu (velika Verna Fields) i najbolji zvuk. Film je bio nominiram i za najbolji film, a radilo se o tek drugom filmu Stevena Spielberga, koji je tada bio u kasnim dvadesetima.


Kvaliteta & kvantiteta

Sve što smo do sada napisali bilo je vezano uz brojke – financijski uspjeh filma i način na koji je taj film promijenio stvaranje, promociju i prikaz filmova. No, na početku smo rekli kako je jedna od specifičnosti “Ralja” upravo to što je uza sve to riječ i o vrhunskom filmskom ostvarenju, koje je odgojilo i odgaja brojne nove generacije filmaša.

Kako napraviti istovremeno popularno i izvrsno filmsko ostvarenje, ono koje će zaraditi koliko producenti žele, ali da film zbog toga ne gubi na kvaliteti, barem ne puno? Nemoguće, rekli bi, ali puno su toga ljudi smatrali nemogućim, pa se svejedno dogodilo.

Foto: Printscreen

Za razliku od svojih nastavaka, Spielbergove “Ralje” kompaktan su i funkcionalan film od početka do kraja, žanrovski definiran kao pustolovni horor triler (izmiče striktnom žanrovskom određenju). “Majstorska je redateljska vježba u kreiranju, održavanju i stupnjevanju tjeskobe u kojoj redatelj sigurno vodi nezahtjevnu filmsku fabulu i umješno koristi sve čimbenike fimskog izraza“, od kojih je posebno upečatljiva glazbena podloga Johna Williamsa, piše Hrvatski filmski leksikonBez Williamsove glazbe “Ralje” ne bi bile “Ralje” (Oscar za glazbu), pogotovo kad u obzir uzmemo stupanj tehničke razvijenosti toga vremena – prikazati napad velike bijele psine u fikcionalnom filmu 1975. nije bilo tako jednostavno izvedivo kao što je danas. Upravo je zbog toga od ključne važnosti bilo izgraditi napetost sa što manje prikaza izvora te napetosti, u ovom slučaju morskog psa koji napada kupače turistički razvijenog otoka Amitya.

Iako jednostavna, fabula filma neodoljivo je privlačna danas kao što je bila i prije 43 godine. Malo otočno mjesto, koje živi od turizma, policijski načelnik koji se boji vode, pa tako i mora, gradonačelnik koji pod svaku cijenu želi spasiti sezonu, iskusni, ali grezi ribolovac koji je preživio Indianopoliss i cijela plejada sporednih likova i statista, kostimografije i settinga koji čine ovaj film, ne samo gledljivim toliko godina nakon, nego i izrazito ukusnim.

Ne znam kako vi, ali ja si i dalje ne mogu pomoći da ne pogledam “Ralje” barem jednom na godinu i to po mogućnosti nakon ljetne sezone jer, bez obzira na danas možda ne toliko uvjerljiv prikaz “velikog bijelog“, teško da ćete neko vrijeme nakon filma bezbrižno u more. Nije samo izgradnja i održavanje napetosti ono što ovaj film podsjeća na Hitchcockove – tu je i njegova trajnost, izdržljivost kroz vrijeme i činjenica da je u svakom kadru sve na svom mjestu i gotovo ništa nije slučajno.

Zato “Ralje” zaslužuju svoje mjesto pod suncem na plaži filmskih klasika i filmova koji su otvorili novi put u filmskoj povijesti i to kao film koji spaja užitak s vrhunskim kinematografskim iskustvom.


Prijedlog tekstova za čitanje na ovu temu: Cinephilia BeyondThe Guardian
Naslovna fotografija: promo
Izvori: Hrvatski filmski leksikon, ABC NewsIndieWire, IMDb, Box Office Mojo

Izabela Laura