Razmišljanja

Život u prošlosti

Vrlo često razmišljam o onome što je bilo. Kad sagledam svoj život, bilo je lijepih trenutaka, ali bilo je i onih koje ne znam kako sam preživjela. Svačiji život je pretpostavljam isti. Ružne situacije nas ojačaju, nauče, a one lijepe daju sjetna sjećanja trenutaka koji se na žalost više nikad neće ponoviti.

Razmišljam i o ljudima. Postoje ljudi u mojoj prošlosti koji su tu da ostaju zauvijek. A postoje i oni koji su prohujali kroz moj život, dobivajući ili dajući što su mogli i htjeli. I nisu ostali.

Ima li smisla baviti se prošlošću? Mislim da ljudi koji ne znaju ostaviti prošlost iza sebe vrte stalno događaje u glavi i postaju depresivni. Previše bavljenje prošlim iskustvima ne donosi nikada ništa dobro. Imam osobu u životu koja se nikako ne može odmaknuti, stalno vrti iste filmove u glavi i neprestano podsjeća na tuđe pogreške. Pobjegla sam od te osobe glavom bez obzira. Što će mi to?

Kad čovjek prihvati svoje pogreške i svoje loše izbore u prošlosti, onda okrene na neki način svoju glavu budućnosti. Počinje razumijevati greške, tolerantniji je prema ljudima, i napose prema samome sebi. Svoju djecu učim da se ne boje prošlosti. Moraju naučiti da su sva loša i dobra iskustva zapravo neprestano učenje i razvoj, i da budućnost nosi također nove greške i nova loša iskustva. Naše je samo da se naučimo nositi s njima.

Sjećam se života u neprestanom strahu. To su moja prva sjećanja. Strah od budućnosti, od pogrešaka, od loših izbora. Pa unatoč tome, opet me život natjerao da se borim u koštac, ma koliko oprezna bila. Sjećam se tog straha kao da se danas zbiva. I sjećam se da sam cijelo djetinjstvo bila jako anksiozna. Taj strah nije mi donio ništa dobroga. Nije mi donio toliko željenu hrabrost, paralizirao me do te mjere da ne samo da sam činila loše izbore, nego ih opće nisam činila, prepuštajući se samo struji života kao da nemam kormilo u rukama.

A onda, nekako s pragom zrelosti, otkrila sam hrabrost. Trebalo mi je dugo godina da shvatim kako je upravo strah taj koji uzrokuje moju paralizu, i da ukoliko želim promijeniti svoj život, moram hrabro zakoračiti dalje. To je bila prekretnica, znati da nešto možeš ako želiš. Bila je to katarza, ponovno rođenje mene.

Na tom putu izgubila sam puno osoba koje su mi mnogo značile u tom trenutku. Mnogi su sami otišli jer nisu mogli više pratiti moj tempo. Mnoge sam i sama otjerala jer nisam više mogla podnositi njihov strah koji se poput raka širio na mene. A mnogi su ostali. Ostali su oni koji su mi govorili da sam luda. Ostali su i oni koji su me hrabrili i govorili da ja to mogu. Ostali su i oni koji su s čuđenjem promatrali moje putovanje krivudavim stazama.

I sad, kad promatram prošlost, više za ničime ne žalim. Znate li onaj osjećaj kad stalno žalite za propuštenim prilikama i greškama koje ste počinili? Ja to više nemam. Prihvatila sam pouke iz svih svojih loših iskustava. Prihvatila sam pogreške kao brdoviti uspon ka uspjehu.

Moja budućnost je neizvjesna, baš kao i vaša. Tko može znati što sutra nosi? Ali ja ne biram život u prošlosti. Ja želim živjeti za budućnost.

Ma što mi ona donijela, sad imam dovoljno hrabrosti da se s njome borim. A to je najvažnije. Ostavite prošlost da bude tamo gdje jest. Ona je s razlogom tamo. Okrenite se onome što je sada i što će tek biti. Mislim da je to najzdravije i najbolje.

Dubravka Lisak

Komentari

Neki baner