Službeno još nije počela ali osjetim joj miris u zraku. Čujem zvuk suhog lišća što pucketa pod nogama i osjetim uspomene kako naviru.

Volim jesen.

Volim njene mirise i boje.

Volim to što vrijeme teče nekako sporije i smirenije.

Svijet nije onako bučan i razigran kao što biva ljeti, ali nije ni hladan i tih kao zimi.

Upravo je onakav kakav treba biti – usporen i pomalo sjetan, udoban.

Možda sam u krivu ali mislim da je jesen najdraže godišnje doba pisaca ili nas koji to želimo postati.

Doba kad se ušuškamo u najdražu stolicu, pokriveni najmekšom dekicom koja još uvijek miriše po najdražem omekšivaču. Sa šalicom kave iz koje se još uvijek dimi, a miris se širi cijelom prostorijom. Pogleda uprta kroz prozor po kojemu rominjaju kapljice kiše stvarajući glazbu za dušu, a sivilo vanjskoga svijeta priziva sjećanja.

Sjećanja na dane kad se kava ispijala u dvoje, i kad su toplinu dekice mijenjali zagrljaji topliji od najtoplijeg ljetnog dana…

Još jedna jesen kuca na vrata.

Magično doba u kojem se čuda dešavaju samo ako dovoljno čvrsto vjeruješ u njih.

Pozdravljam jesen i sve boje, zvukove i čežnje koje nosi sa sobom.

Otvaram vrata novim čudima i magiji postojanja.

Photo: Pinterest