Život

Turski most: Pavle – drugi dio

Istanbul, ljeto 1531.

„Požuri Pavle“, dahtao je glasnik. „Požuri, neće još dugo.“

Pavle je ubrzanim korakom pratio glasnika.

Prošli su kroz Beogradsku kapiju i nastavili dalje kroz Istanbul. Ulice su odisale užurbanošću grada i ta ga užurbanost potakne da ubrza korak, tako da je i on uskoro dahtao slijedeći glasnika. Prolazili su pored drvenih kuća kad se začuo mujezinov poziv na molitvu. Ulice su se na trenutak raščistile i mogao je bolje čuti glasnika kako govori: „Izdiše..ah.. izdiše…bio je tako dobar…tako dobar čovjek.“ „Govori o ocu Alekseju kao da ga je Bog već uzeo“ pomisli Pavle, ali misao zadrži za sebe u nadi da otac Aleksej još ne razgovara sa svetim Petrom. Bar ne još, dok ne sazna zašto ga je tako žurno pozvao sebi.

Volio je oca Alekseja. On ga je krstio i vjenčao i znao je povijest njegovih predaka. Oko njega su se okupljali kad su stigli u Istanbul i on im je bio poveznica između izgubljenog zavičaja i vjere koje se držao još nevelik broj prognanih. Svjedočio je prelasku ljudi na islam i to onih koji su do jučer cjelivali ikone, ali nije ih mogao kriviti.

Svatko ima svoj put.

Njegov je bio da održi svoju vjeru. Radi oca. Radi majke. Radi nerođenog djeteta. Radi sebe.

„Stigosmo“, rekao je glasnik i otvorio masivna drvena vrata koja su škripom najavila njihov ulazak. Zapahnuo ga je miris ustajalosti i tamjana te zatekla tišina u kojoj su se čuli samo odjeci njihovih koraka. Dotada gotovo da su trčali, ali ulaskom u ovu kuću, koraci su im se usporili i Pavle je postao svjestan svog ubrzanog daha koji je mirisao na život. Približili su se sobi u kojoj je ležao otac Aleksej. Glasnik je lagano pokucao na vrata. Vrata su se otvorila i Pavla je dočekalo naborano lice žene koja je skrbila o ocu Alekseju. “Uđite“, rekla je otvarajući vrata. Kako se izmicala, pred Pavlom se otvarala slika oca Alekseja na samrtničkoj postelji.

Otac Aleksej lagano je pridigao glavu i rukom pokazao ženi i glasniku da ih ostave. Pavle mu je prišao i uhvatio ga za ruku. „Oče…“, grlo mu se stegnulo. Tu je riječ jednom prije deset godina izgubio, a danas ju vjerojatno zadnji put izgovara.

„Oče“, plakao je.

„Nemam puno vremena Pavle“, govorio je jedva čujno. „Idi do ormara i pomjeri ga skroz na desnu stranu.“ Pavle se okrenuo i ugledao veliki crni ormar. Pogledao je oca Alekseja upitno, ali odlučivši da brzo djeluje, ustao je i pomjerio ormar. Vratio se do starca koji je govorio: „Vidjet ćeš četiri daske u koje su zakucani čavli. Izvadi čavle i podigni daske.“ Pavle je kleknuo na pod i počeo dizati daske. Kako je dizao daske, tako je bio sve uzbuđeniji.

U njega je gledala ikona Bogorodice pisana rukom evanđelista Luke.

Iako je od tada njezin posrebreni ram bio više puta prebrisan, mogao se zakleti da u srebrnim utorima još prepoznaje tragove svoje krvi.

***

„Dijete“, govorio je otac Aleksej slabim glasom gledajući u Pavla očima zamućenim od nadolazećeg kraja. „U ovom gradu i među ovim ljudima nema više nikog dostojnog da sačuva svetinje našeg naroda. Nikog…osim tebe. Ugovorio sam s jednim poštenim muslimanom koji ovdje ima svoj konak i koji uskoro odlazi u Osijek, da odete s njim ti i Milica kao njegovi radnici.“ Glas mu se gubio….

„Posljednja relikvija našeg naroda ne može ostati ovdje, jer ju više nitko neće čuvati srcem. Za tebe znam da ćeš ju čuvati srcem i dušom, a ta je obrana snažnija od svakog mača. Zato ćeš ovu ikonu ponijeti sa sobom i obećaj mi da ćeš je, kad dođe trenutak tvoje smrti, opet predati nekome dostojnom kao što je ja sada predajem tebi.“

A onda kao da mu je glas opet dobio nekadašnju snagu te nastavi: „Čuvat ćeš je u tajnosti i nositi sa sobom kud god da kreneš. Možda ćeš i ti imati tu sreću da je vratiš tamo odakle je potekla, ali ako budeš radio kako te molim, čak i ako ti ne budeš taj koji će ju vratiti, budi onaj koji će se pobrinuti da se opet prenese u prave ruke. Vjeruj, doći će dan kada će se naš narod opet pred njom moliti. Idi, spremi je da nitko ne nasluti što nosiš. Idi i nek te Bog čuva na tvome putu.“

Pavle je pogledao u oca Alekseja. Znao je da su riječi suvišne. Stisnuo je njegovu suhu ruku i zadržao je u svojoj par trenutaka. Tim stiskom dao je do znanja ocu Alekseju da će biti baš onako kako se nadao i da može miran pred Božje lice. Drhteći je spremio ikonu i krenuo prema vratima.

Okrenuo se još jednom.

Otac Aleksej mirno je gledao svijet koji napušta. Soba se doimala sve manjom i manjom, a miris tamjana sve snažnijim. I otac Aleksej zakoračio je u drugi svijet.

***

Ovaj put nisu hodali, nego su se vozili u kolima. On, Milica, dijete u njezinoj utrobi, ikona Bogorodice i Jusuf.

Taj veliki musliman odmah ga je osvojio veličinom svog tijela i srca. Osjetio je kako će mu on biti gospodar, ali i brat kojeg nije imao. Što je za prijateljstvo jedna vjera? Može li se bilo koja razlika između ljudi ispriječiti čistoći njihovih srca? Smiju li ova ikona koju nosi i Kuran u Jusufovim rukama stati na put jednog prijateljstva? Treba li njegova gorka sudbina zatvoriti njegovo srce prema narodu koji ga je pokorio?

Musliman ga je doveo, musliman ga i vraća. Ide istim putem kojim je i došao. Neće se vratiti u svoj rodni grad, ali bit će blizu….

Uhvatio je Milicu za ruku i pogledao je. Nije bila ni nalik onoj izmučenoj djevojčici koja je plačući posrtala na ovoj istoj cesti. Lice joj je sijalo od radosti majčinstva.

Pomislio je na blaga koja nose i osjetio ponos i brigu u isti čas.

Njegovu brigu odagnao je Jusufov gromki smijeh i odjednom je začuo neki strani zvuk koji ga je začudio.

Prvi put nakon deset godina i on se smijao.

Ljiljana Šapić

Komentari

Neki baner