Cafe

Čija je trava zelenija?

Sjećam se, oduvijek sam bila zaljubljena u daljine. Neke daleke, meni nepoznate svjetove. Predivna predgrađa iz televizijskih serija, pješčane plaže na razglednicama, nepregledna snježna gorja, duboke šume opisivane u knjigama, dječjim pričama. Uvijek sam razmišljala kako je tamo „nešto“.

„Nešto“ življe, bolje, sretnije i mirnije. Onda dobiješ priliku posjetiti pješčanu plažu i percipiraš ju ovisno o tome s kime si, kako se osjećaš i o čemu razmišljaš. Pa primijetiš nesnosnu buku u gužvi ljudi, vrelinu pijeska bez ijednog natkrivenog mjesta, sitnice koje nisu naslikane na razglednici.

Prividna iluzija savršenstva je već razbijena. Jer ništa nije savršeno, ništa ne može biti savršeno ma koliko god u našoj glavi izgledalo. Vječna potraga za nečim čega nema.

Nesvjesno, prilažem epitet savršenstva raznim stvarima, ljudima i njihovim odnosima. I isto tako, nesvjesno, projiciram na sebe i važem, mozgam, dodajem i oduzimam. A što?

Da postignem verziju savršenstva koja je u mojoj glavi definirana onim što čujem i vidim.

Pa često nečija sreća izgleda bolje od moje, nečija veza izgleda intimnije od moje, nečija monotonija izgleda življe od moje.

Mnogo sam se puta iznenadila kad bih saznala da nije tako. I podsvijest bi mi sama rekla onu famoznu „Rekla sam ti!“ jer je svjesna ljudske nesavršenosti, unutarnjih demona i svakodnevnih borbi koji svaka osoba nosi sa sobom.

Sjetite se samo Očajnih kućanica , naizgled sretne i uspješne žene a svaka od njih vuče vlastiti kovčeg mana, nesavršenosti, gorčine i očaja. Je, možda je serija, možda je klišej, možda to ne postoji.

Ali itekako postoji. To što ti najbolja prijateljica ne govori što se događa u njezinom domu ne znači da je sve čisto i sjajno kao kada te pozove na šalicu čaja iz novog porculanskog posuđa. Nikad ne moraš saznati cijenu porculana, zar ne?

 

Mama mi često ponavlja „Život je borba“, i je, život je borilište. Boriš se iz dana u dan, sa ostalim ljudima koji se također, svak’ za sebe bore za vlastiti komad sreće i zadovoljstva.

Bilo mi je lakše prihvatiti to kada sam shvatila da se i drugi bore. Mi kao egoistična bića uobičajeno mislimo da smo previše posebni i da smo jedini u nekoj situaciji. Jedini se borimo sa teškim poslom, jedini smo preživjeli prekid, jedini smo morali otići od kuće, jedini smo ovo, jedini smo ono.

Ako imaš sreće da si okružen ljudima koje smatraš pravim prijateljima i kojima se možeš povjeriti, često ćeš naići na razumijevanje i suosjećanje. Zato uvijek imam naviku razgovarati o nekom problemu sa nekim za koga znam da je u sličnoj situaciji jer sam svjesna da ću dobiti razgovor iz iskustva, iz tuđeg svijeta a slične situacije. Jer nikad nisi sam/a, i kad ti se najviše čini da te nitko ne razumije i da je tvoj problem na najvišem vrhu ledene sante, sjeti se da je netko u sličnoj situaciji ili da je izašao iz nje jer se borio.

Ponekad se moram podsjetiti da na neke stvari ne mogu utjecati i da nemam kontrolu. I u tom beznađu crnih emocija moram se podsjetiti da ne mogu razmišljati o stvarima koje nemam, već o onima koje imam i imati vjere upravo u njih jer su ovdje. Ni pješčane plaže, ni snježne planine ne kriju to „nešto“. Krije ih mali park i klupa u kvartu, šalica čaja s dragom osobom i jedan zagrljaj koji te podsjeti na dobrotu i iskrenost.

A ono čega nema, ostaviš nekim dalekim maštarijama i pustiš sve crne misli i slutnje da nestanu.

Dok u sebi vjeruješ da ćeš i iz ove bitke izaći kao pobjednik.

Komentari

Neki baner