Cafe

Novi početak

Koliko početaka može imati jedan život? Koliko smo to puta zaista u stanju zaustaviti se potpuno, pogasiti sve motore i izbrisati sve dotadašnje putanje po kojima smo kročili? I koliko puta, taj novi početak, zaista ima svoj potpuni smisao a da mu se ne nazire odmah kraj? I kolika mu je cijena?

Koliko puta hodamo po ivici nesvjesni koliko je kraj nekog početka blizu? Koliko puta ne znamo sa koje strane se uopšte nalazimo? Na početku ili na kraju? I koliko sebe gubimo na kraju svakog početka? Jesmo li zaista svi u stanju krenuti nešto ponovo? Ispočetka?

Nemam ja puno godina života ali nekako mislim da mi ovaj život ovdje nije prvi. Tako osjećam. Prečesto mi nepoznate ulice djeluju poznato a i neka lica takođe. I stalno mi se čini da sam ovo sve već proživjela. A znam da nisam. Ili je to već sve postala imaginarija moje lude glave, umorne od silnog naprezanja. Ko će ga znati. Znam samo da je ovo tek početak a ja sam se već dosta krajeva nagledala.

A je l’ znate onaj osjećaj kada ne možete jasno definisati šta osjećate ali ste sigurni da su neki osjećaji tu? Nejasni, nedefinisani, neizrječivi? Čudni? To su vam prekretnice, znate. To su ti neki momenti u životu kada ste na nekoj velikoj klackalici a sa druge strane nesigurni u svoj izbor koji pravite.

Obično je to neki pokušaj kretanja ka boljem ali to navodno “bolje” vam je nepoznato a čim je nepoznato odmah je i strašno. Mi smo ipak mali ljudi navikli samo na ono što znamo, što smo već opipali, pomirisali, vidjeli i čuli. Sve što je izvan naših granica nas zastrašuje. Dobro, ako je tako onda sam možda i ja u redu. Onda možda sva ova nervoza i svi ovi čudni osjećaji kojima ne znam niti ime mogu biti u redu. Ipak je ovo veliki korak kojeg pravim, ipak je ovo moj prvi put za nešto što sam već vjerovatno napravila.

Ne možeš ponijeti sve što želiš kada odlaziš. Ne možeš ni povesti koga želiš takođe. To je tako, tako ide i tako mora. A voljela bi, znam. Tako bi lakše podnijela sve nepoznato kojem ideš, kad je neko poznat tu. No to onda ne bi bilo to, zar ne?

Ne bi to onda bio baš novi početak kad je toliko toga starog utkano u njegove startove. I u redu je. U redu je da se plašiš. U redu je da si nervozna. U redu je da ne znaš da li je u redu. U redu je. Kada ostavljaš nešto za sobom onda barem znaš da uvijek možeš negdje da se vratiš. Da imaš negdje nekog ko bi te prihvatio ako bi se poželjela vratiti. Nekoga da ti nedostaje, nekoga koga si željan. Nekoga ko će stalno pitati kada ćeš doći, i nekoga ko će stvarno biti srećan što si tu kada dođeš. Ima tu i neke čari u svemu tome. Nedostajanje zna biti i lijepo, barem znaš da nisi sam. Nikada. Ćak i kada nema nikoga pored tebe. Nisi, jer negdje tamo imaš nekoga ko na tebe uvijek misli.

Svaki početak je težak i sve je teži što dalje od sebe počinješ. Zato ne treba da se plašiš. Biće u redu. Samo ne smiješ odustati. Ako odustaneš od novog početka nećeš pripadati nigdje.

Na prošli kraj se ne možeš vratiti a da kreneš opet ponovo taj novi početak ne možeš, jer više nije novi. To je početak koji se završio prije nego što je stigao do kraja. Zato budi uporna, budi istrajna i vjeruj sebi da to možeš. I vjeruj da je baš ovaj početak onaj pravi, vjeruj da si ovoga puta ti ona prava.

I ne brini, u redu je. Život će imati onoliko početaka koliko puta ti puta budeš bila spremna da počneš ponovo. A pobrini se da budeš, jer možeš. Jer ti ni ovaj život nije bio prvi.

Komentari

Neki baner